ljepote svijeta

Ef 1, 1-10:   Poslanica Efežanima važan je teološki spis i počinje svečanom i uzvišenom himnom, koja je oda Bogu. Po sadržaju iskri kratkom ispoviješću vjere. U ovoj Poslanici, Pavao zbijeno izražava istinu u koju je vjerovao i koju je ustrajno propovijedao. U njoj se često jedna misao prelijeva u drugu, a druga potkrepljuje prvu. U prva dva retka tri puta je spomenut Krist. Pavao time očituje nakanu da u ovoj poslanici Kristu dadne posebno mjesto i važnost. Božji plan spasenja potekao je od Boga Oca, prije stvaranja, a objavio se i ostvario u Kristovu životu. Njime su obuhvaćene sve stvorene stvari, vidljive i nevidljive. Uvodni dio Poslanice je jedinstven u cijeloj Bibliji i vanjskim oblikom nešto čudesno. Apostol Pavao, okom duha, duše i pameti, gleda sva otajstva što se odnose na stvaranje svijeta i spasenje ljudskog roda, i u djelu spasenja zamjećuje otajstvenu ulogu Oca, Sina i Duha Svetoga. Svaka riječ nositeljica je nove misli i navještaja. Bog je predodredio kršćane za „posinstvo“ u Isusu Kristu, oni su otkupljeni njegovom krvlju, zadobili su oproštenje grijeha i bogatstvo milosti. Pogled na taj uzvišeni i ostvareni Božji plan spasenja potiče na duboku zahvalnost koja se nužno pretače u pjesmu. Ljudske su riječi slabe da kažu što pisac želi izraziti. Pavao ostaje bez daha na pomisao da je Bog izlio na nas svoju ljubav, odredivši već otpočetka učiniti nas dionicima svoga duhovnog bogatstva i svoje slave „u Kristu“. Krist je u središtu Božjeg nauma. Tko vjeruje u njega, stječe slobodu po njegovoj smrti, zadobiva oproštenje, ima udjela u njegovom novom i uskrslom životu, postaje jedno s njime, njegov ud, te biva, na slavu Božu, uključen u kozmički Božji plan. „U Kristu“ je Bog zamislio spasenje, u njemu ga je i ostvario. Pavao 164 puta u poslanici spominje izraz „u Kristu“. Tako spasenje nije slučajna i sporedna stvar. Ona je od iskona. Svrha mu je ljude učiniti svetima. Sav plan spasenja treba biti na slavu Božju. Spasenje i slava Božja nisu dvije, nego jedna stvar. Ako se gleda s Božjeg stajališta, onda je slava, ako se promatra s ljudskog, onda je spasenje. Bog je stvorio red u svemiru, a grijeh ga je srušio. Po Kristu Bog ponovno uspostavlja red na taj način što sve stvari povezuje s Kristom. Tako je nastala harmonija u svemiru.

Lk 11, 47-54: Isus nastavlja optuživati pismoznance, zakonoznance i farizeje zbog toga što zaključavaju Kraljevstvo nebesko, i prisvajaju ključ znanja. Uz mnoštvo drugih ukazanih licemjerja, Isus na jedno posebno svraća pozornost, pa kaže: Licemjerno podižete spomenike pobijenim prorocima, koje su vaši oci pobili, a vi ih tobože sada častite, dok živućeg proroka Isusa ne želite prihvatiti. Takvom se ponašanju usprotivila već Božja mudrost koja je predskazala prorocima i apostolima progonstvo i smrt, a od Židovskog roda zahtijeva osvetu za nevino prolivenu krv i to od prvog ubijenog Abela do posljednjeg ubijenog Zaharije. Obraćenja nema, a grijeh zaslužuje kaznu. Stoga Isus i izriče: Jao vama farizeji, zakonoznanci i pismoznanci!