Okrutne kraljice odlaze u povijest, a narod izlazi iz velike duhovne pustoši (11.tj.k.g.pet.)

**********

2 Kr 11, 1-4.9-18.20: Nakon što smo jučer čuli pisca knjige Sirahove, u kojoj opjeva slavnog muža proroka Iliju, danas se opet vraćamo nastavku Druge knjige o kraljevima i djelovanju njegova nasljednika proroka Elizeja. Prorok je Elizej bio poput Ilije izabran da brani pravu vjeru od svih oskvrnuća i opasnosti što su iznad svega proizlazila iz bezvjernog ponašanja izraelskih kraljeva. Njegova je prva dužnost bila da sruši dinastiju kralja Omrija, koja je s Ahabom i Izabelom dostigla vrhunac raspadanja. I zaista dolazi do propasti Ahabove obitelji kako je prorok Ilija i navijestio. Elizej šalje jednog od proročkih sinova da bi pomazao kralja Jehua. On povede ustanak u kojem život izgube Ahabov sin Joram i Majka Izabela koju baciše kroz prozor. I na njoj se obistinilo staro Ilijino proročanstvo. Tako je u krvi završila Izabela, Ilijina neprijateljica, a Elizej vidje kako se obistinjuju sva proroštva njegova učitelja. Cijela Ahabova obitelj bila je uništena. Kralj Jehu vladao je 28 godina i osnovao je novu dinastiju. Sve što je bilo vezano za Baalove proroke bilo je sklonjeno. Obnovio se kakav taka Savez naroda s Bogom. Dok je u Sjevernom izraelskom kraljevstvu vladao kakav takav mir i red Božji, u Južnom kraljevstvu teku najcrnji dani u nacionalnoj povijesti . Naime, u Judeji je šest godina vladala kraljica Atalija. Davidova kraljevska loza gotovo je sva izbrisana, preživio je jedino Joaš, još dijete. A njega je sačuvala sestra kralja Ahazije, dok je druge sinove okrutna Atalija poubijala, Jošeba je Joaša sklonila i čuvala. Svećenik Jojada izvodi dobro smišljen skoro bez krvoprolića puč i postavi Joaša, zakonitog nasljednika iz Davidove loze. Joaš uspostavlja zakonitu dinastiju i potvrđuje odanost Bogu obnovom saveza. Tako se u oba kraljevstva vratila snaga Božjeg Saveza s izabranim narodom.

**********
Mt 6, 19-23: Kao što smo vidjeli iz Knjiga o kraljevima, kamo vodi zaslijepljenost čovjeka koji ima vlast i bogatstvo, sada to Isus zvanično potvrđuje, i vidimo, da je duhovna sljepoća puno teža od tjelesnesljepoće. Duhovna sljepoća u oba kraljevstva odvela je sve u propast. Isus jasno tvrdi: da zdravo oko daje jasnu sliku. Bolesno oko ima zamućenu sliku. Tako je i s čovjekom, kad je oko zdravo, vidi svjetlo, ako je bolesno, onda čovjek tapka u mraku. Ako, oko koje je svjetlo, postane tama, onda je čovjek jednak slijepcu. Što god radi, radi u tami. Isus zato govori, kako je duhovno svjetlo ono koje obasjava dušu, ako je ono zamračeno, zaslijepljenost će biti gora od fizičke sljepoće.