Pnz  31,1-8: Današnji odlomak iz Knjige Ponovljenog zakona završava bogatu zbirku govora.

Prethodna dva poglavlja sastoje se od Mojsijeva hvalospjeva, liturgijskog blagoslova dvanaest plemena i izvještaja o Mojsijevoj smrti.
Konačno nakon toliko lutanja pustinjama Sinaj i pustarama istočno od Mrtvog mora, Izraelsci konačno ulaze u obećanu zemlju. Prolažahu njome njihovi pređi,  Abraham, Izak, Jakov kao nomadi i stranci, a sada ta zemlja postaje njihova baština i domovina njihovih potomaka. Zemlja Gilead istočno od Jordana već bijaše dodijeljena Rubenovu i Gadovu plemenu, a jednim dijelom i plemenu Manašeovu. Mojsije ih je osvojio u dvjema znamenitim bitkama protiv Sihona, kralja Amorejaca i Oga Bašanskog kralja, i ništa više nije priječilo naseljavanje hebrejskih obitelj. No prije svega trebalo je osvojiti Kanaansku zemlju koja se prostirala zapadno od Jordana sa svojim planinama obasjanim suncem u svitanje dana. U to vrijeme tabor Izraelaca se nalazio u podnožju gore Nebo, gdje je umro Mojsije promatrajući izdaleka Obećanu zemlju. Pod vodstvom Jošue trebalo je stići do Jordana, prijeći preko rijeke i ići u susret Kanaancima. Kanaanska zemlja bila je naseljena i Rimljani su je zvali Palestina. Kanaanci su živjeli u malim utvrđenim gradovima na uzvišicama. Svaki grad bio je za sebe kraljevstvo. Nacionalnog jedinstva nije bilo.

S Mojsijevim oproštajem koji počinje riječima: „Meni je danas sto i dvadeset godina“ poruke Izraelu glase, da postojanije i izravnije gleda u Boga. Prelazak preko Jordana postaje simboličkim prelaskom svake veće granice i uvođenja svake veće promjene. Mojsije obznanjuje: „Sam Gospodin, Bog tvoj, pred tobom će prijeći; on će pred tobom potući narode“. Čak ako se Bog nastavlja služiti ljudima poput Jošue kao oruđem pri prelasku Jordana i kasnije u tom istom duhu poručuje „Sam gospodin ide pred tobom, on će s tobom biti, neće te zapustiti niti će te ostaviti. Ne boj se i ne dršći.

Mt 18, 1-5. 10. 12-14: Današnje Evanđelje ima sličnu poruku kao i prorok Ezekijel kojega čitamo u godini II.. ‘Sin Čovječji’ došao je spasiti što je izgubljeno, propalo. Kraljevstvu Božjem pripadaju oni koji su obraćeni, preobraženi, čiji život je jednostavan u srcu kao iskreno srce djeteta. Odrasli su ljudi uvijek u nekoj izmudrenoj priči i teško napuštaju visoko mišljenje o sebi. Teško mogu napustiti dostojanstvo, častohleplje, moć i utjecaj. Takvi nisu prihvatljivi ni za Boga, jer nisu prihvatljivi za čovjeka. Njihov život i djela najčešće su „suhi kostur iz ormara“, koje će netko morati oživljavati. Zato Isus priča prispodobu o stotinu ovaca i jednoj izgubljenoj. Ovu izgubljenu smatra zalutalom i nju treba potražiti, oživiti. Nije dobro prepustiti je da propadne. Opet se vratimo čitanju knjige PNZ i Ezekijelu koji predstavljaju kako je uloga Jahvina vratiti narod u dom Jahvin, a to će osobito činiti „Sini Čovječji’ – Isus Krist, koji  je došao potražiti izgubljeno.