Naša svetost ne može se uvećati tuđom, tako i grešnost (XIX.tj.sub.)

Ez 18, 1-10.13. 30-32: Današnji odlomak iz Knjige proroka Ezekijela započinje jednom poslovicom: „Oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi!“ Poslovica je proizašla iz kolektivne odgovornosti za Savez kojega su Izraelci sklopili na Sinaju. Time se umanjuje osobna odgovornost, i nje kao i da nema. Proroku upravo na tu temu dolazi riječ Gospodnja. „Sinovi ne moraju plaćati za grijehe svojih otaca. Svi su životi moji, kako život očev tako i život sinovlji. Onaj koji zgriješi taj će umrijeti. Tko je pravedan i poštuje zakon i pravdu, koji hodi po mojim naredbama i čuva moje zapovijedi, taj je pravedan i taj će živjeti.“ U ovoj, mogli bi reći ispovijesti, Ezekijel se ne bavi samo narodom kao takvim nego se zanima za pojedince. Stara povijest o solidarnoj krivnji cijelog plemena, polako prelazi u proces osobne odgovornosti. Za djela koje pojedinac čini slijedi nagrada iza smrti. To načelo postaje jedno od temeljnih vjerskih istina.

Mt 19, 13-15: Još ranije vidjeli smo mnoge prispodobe o Kraljevstvu nebeskom, a danas Isus postavlja pitanje: Kome u stvari ono pripada? Ukratko rečeno: Pripada onima koji postave načelo čistoće vlastitog srca, ali srca koje je čisto kao kod djeteta. Proces osobne odgovornosti, nije jednostavan, još manje brz. Osobnu odgovornost Isus stavlja na jasne i čvrste temelje, i on mora početi od rane mladosti i teći kroz cijeli ljudski život. To će biti temelji kršćanske duhovnosti. Spontanost i pobožnost uzdiše čovjeka do većeg stupnja duhovnosti. Ali taj proces je uvijek u službi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Naša svetost ne može se uvećati tuđom, tako i grešnost. Ničiji grijesi neće nas osuditi, niti će nas nečija svetost spasiti. Stoga, načelo čistoće srca, uvijek čovjeka vodi na put spasenja. Ono je u isto vrijeme i dar i nagrada.