Na radost, ili na žalost, čovjek ima prošlost, sadašnjost i budućnost, pa je tako prisiljen uočiti i učiti teologiju povijesti (XXXI tj. pon.)

Rim 11, 26-36: Pavao se u cijelom jedanaestom poglavlju bavi pitanjem vjernosti jednog dijela Izraela i nevjernosti drugog dijela Izraela, koji je imao dovoljno svjetla i nema isprike za svoju nevjernost. Pavao polazi od činjenice da Bog nikada neće odbaciti svoj izabrani narod, jer njihova je nevjernost samo privremena. Iako nevjeran on ostaje izabrani narod, a Bog čeka njegovo obraćenje. I dok ovo govori, Pavao ima pred sobom sliku starijeg sina koji odlazi iz kuće Očeve, ali nije rečeno da se neće vratiti. On ima u vidu Božje milosrđe i neistražive putove Božje providnosti. Očeva izjava: „Ovaj mi sin bijaše mrtav i oživje….“ navodi na činjenicu da je povratak iz smrti u život čudesno djelo i pridržano je Božjoj moći. Još ranije proroci su propovijedali evanđelje i pisali: „Doći će sa Siona Otkupitelj odvratit će bezbožnost od Jakova.“ Ali Izraelci su neposlušan i prkosan narod, dok glupi poganski narod odgovara pozivu. Zato Pavao predviđa da je to samo prvo poluvrijeme njihove nevjera, jer doći će vrijeme kada će Bog okrenuti sve na dobro. Takvo izraelsko posrtanje i djelomično otvrdnuće srca bilo je providnosno jer je omogućilo da spasenje dopre i do pogana. Pogani su bili prije neposlušni, a sada je to Izrael, a Bog pokazuje milost i jednima i drugima. „Doista tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom?“ Bog nema vrijeme, sve je sadašnjost, ali čovjek ima prošlost, sadašnjost i budućnost, pa tako je prisiljen uočiti i učiti teologiju povijesti. Samo takav prikladan je iskazati hvalospjev mudrom Božjem milosrđu.

*********

Lk 14, 12-14: U prethodnom odlomku Lukina evanđelja vidjeli smo Isusa na gozbi kod jednog farizeja. Uzvanika je puno. Vidljivo je, kako u takvim prigodama netko uvijek mora odrediti važnost gostiju. I drugo, tko je taj važni ravnatelj kod gozbe da određuje važnost gostiju? A izgleda da su tu bili svi važni i ugledni gosti. Danas vidimo drugi vid iste gozbe, gozbe na kojoj nema siromašnih, sakatih, hromih i slijepih. To je zasmetalo Isusu, Isusu koji ima razlog reći: Domaćine, ove si zvao na gozbu jer ti nešto znače u životu i nešto očekuješ od njih, dok onih, od kojih ne očekuješ ništa, ovdje nema. Kakav si ti to čovjek? U borbi za prestiž, njeguješ u sebi oholost, koja uvijek vodi u vječnu smrt, odakle nema uskrsnuća.