Četvrta nedjelja kroz godinu 2024.-b

U prošloj nedjelji, probudili smo u sebi ugodni osobni doživljaj vjere kao povjerenje u osobu Isusa Krista. Ustvrdili smo da je vjera osobni odnos dviju osoba. Ona je milosni dar primljen i darivan.
Evanđelje današnje nedjelje:

Otkriva  osobu Isusa Krista.

Otkriva kakav je Kristov Duh.

Možda će nam ovdje dobro doći  jedna iz naroda: „Ljudi se vežu za riječ, volovi za rogove“.
Često u razgovoru znamo napasti najbliže: Što to čujem, o tebi svašta pričaju, kaže muž ženi?
A ona mu odgovori: A, jesam li ja tebi već rekla što je istina, i dala ti svoju riječ.
Ako ovako nastaviš, nećeš me nikada upoznati. Kako to da drugima vjeruješ na riječ, a moju riječ prezireš. Pričaj što god hoćeš, vjeruj mi, ja tebe volim.
On je ostao začuđen.

Vratimo se sada osobi Isusa Krista.

Ponajprije biblijska vjera uvijek se odnosi na jednu osobu.

Mi ne vjerujemo u nešto, nego  vjerujemo u nekoga.

Ovaj osobi odnos je istaknut.

Čuli smo prošle nedjelje Isusove riječi: “Obratite se i vjerujte Evanđelju.“ (Mk 1,14)

Evanđelje bez Isusa Krista ne postoji.

Osoba Isusova je glavni sadržaj Evanđelja.

Ne smijemo nikada zaboraviti da čitavo Sveto Pismo u svim svojim pojedinostima želi objasniti:
Tko je za nas Isus?

Doista, nisu za nas glavne stvari vjerske istine ili zapovijedi, nego je to živi Bog koji nam se hoće objaviti po Isusu Kristu. On šalje svoju Riječ.
Zato Isus zahtijeva vjeru u svoju osobu i omogućuje vjerovati.
U današnjem Evanđelju –
Isus susreće u sinagogi opsjednuta čovjeka nečistim duhom. On povika: „Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam ja tko si: Svetac Božji!“
Isus mu zaprijeti: „Umukni i iziđi iz njega!“
Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi su bili zaprepašteni i pitaju: Tko je ovaj da i nečistim dusima zapovijeda?
Ovo djelo i mnoga druga silna i čudesna djela, prate Isusovu Riječ.

Ljudi koji su okruživali Isusa traže od njega vidljive znakove.

Isus je tu molbu nazvao izrazom nevjere.

Mnogo je takvih primjera u Evanđelju, ali ovaj će primjer  možda  sve reći.
„U Kafarnaumu se nalazio neki kraljevski činovnik. Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, ode k njemu te ga zamoli da siđe i ozdravi mu sina, jer bijaše na umoru. Isus mu reče: „Ako ne vidite čudesne znakove, ne vjerujete!“
„Gospodine – reče mu kraljevski činovnik  – siđi prije nego mi umre dijete!“
„Idi – odgovori mu Isus – tvoj je sin živ!“
Čovjek povjerova riječi koju mu reče Isus, te ode. Dok je još silazio, dođoše mu u susret njegove sluge te mu javiše:
„Tvoje je dijete živo!“
Upita ih za sat u koji se počelo osjećati bolje. Odgovoriše mu: Jučer ga u sedmi sat ostavi groznica.“
Tada otac uvidje da je to bilo u onaj sat u koji mu Isus reče: „Idi, tvoj sin živi!“ I prigrli vjeru on i sav njegov dom.“ (Iv,4,46-53)

Ovaj čovjek nije postigao ono što je molio. Isus nije pošao s njim. Morao se sam dati na put, ali, imao je Isusovu riječ.

Istom kad je s vjerom otišao, sazna da mu je sin spašen.

Budimo iskreni, često smo i mi u ulozi ovoga čovjeka.
Tražimo da nas Bog očuva od patnje, oslobodi od onoga što nas pritišće ili što nam prijeti, ali moramo biti spremni na sljedeće:
Ako nismo vidjeli čudesa, ne vjerujemo.
Ili, ako smo se oslobodili nekoga tereta kažemo: Bog nam je pomogao.
I to je stvarni znak povjerenja i vjere u Isusa, neovisno od znakova i čudesa.
I nama Isus često kaže:
Idi! Idi dalje svojim putem, tvoja te je vjera spasila, pomagat  će ti i dalje.
A Bog nas uvijek pretječe. Bože, hvala ti!

Župnik