Ljubit prijatelja i nije teško, ali ljubit progonitelja, e… to je već nešto (21.tj.čet.)

*******

1 Sol 3,7-13: Okolnosti u kojima Pavao djeluje sa svojim vjernim prijateljima Silvanom i Timotejem, nisu nimalo jednostavne. Solun je grad u kojem je postojala židovska zajednica kao dijaspora koja je zbog miješanog stanovništva, pod utjecajem mnogih kultova, te time i sama unosila smutnju među obraćene pogane na kršćanstvo. To je Pavla veoma pogađalo jer je trpio i bio pogrđivan. Ali radio je i danju i noću fizički kako bi i svojim ugledom marljivog Kristovog apostola doprinio stabilnosti novonastalih zajednica. Ipak Pavao ne ulazi u sukobe, iako ga ‘trn sotonin’ bode, radije odlazi iz Soluna. Prema Djelima apostolskim (17,15) Silvan i Timotej pošli su poslije Pavla obići solunske kršćane, obavijestivši Pavla o teškim prilikama i kušnjama kroz koje prolaze krštenici. Pavao je zaista bio zabrinut. I kad se sam nije mogao vratiti poslao je Timoteja da pomogne Solunjanima. Ipak, Timotej će na povratku iz Soluna donijeti dobre vijesti o tamošnjim kršćanima. To je Pavla uvelike razveselilo. Gotovo je ponovo oživio, jer je njegova sudbina bila povezana sa sudbinom Solunjana. Zbog toga neobično i iskreno zahvaljuje Bogu. Naime, Pavao je naglo ostavio Solun pa nije stigao potpuno poučiti Solunjane u vjeri. Taj nedostatak donekle liječi ovom Poslanicom. Teško je ljubiti progonitelje, ali Pavao moli Solunjane da im to bude lako. Pavao se tješi vjerom Solunjana i moli za njih do dolaska našega Gospodina sa svim njegovim svetima. Pavao, ne samo da moli za Solunjane, nego ih želi posjetiti i nadoknaditi sve manjkavosti. Otvarajući nadu skorašnjeg susreta s njima, Pavao želi da budnost u iščekivanju Gospodinova dolaska, ne klone, nego da žive postojano u Gospodinu, uza sve tjeskobe i nevolje. Svrha svake patnje i nevolje je prokušanost i besprijekornost vjere pred Bogom Ocem našim o Dolasku Gospodina našega Isusa Krista i svih svetih njegovih s njime.

********

Mt 24, 42-51: Isus Krist u prispodobi o budnom upravitelju, ističe opasnost od svakodnevne uspavanosti kao da se sadašnji i budući događaji nas ne tiču, naprotiv, stalna je potreba čvrste nade i prisebnosti koja se zove ‘trijeznost’. U Evanđelju je glavna misao: „Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi.“ Drugim riječima, svako djelo trebamo činiti u svjetlu susreta s Gospodinom, danas ili sutra, ali ne iz straha, nego u radosti iščekivati predviđeni susret.