Dvadeset deveta nedjelja kroz godinu 2022.-c

Kršćanska braćo i sestre!
Biblijska čitanja današnje nedjelje ističu vjeru kao uvjerenje da će Bog sa sigurnošću priteći u pomoć, jer ga u slobodi srca iskreno molimo.
Danas u Knjizi izlaskaiznesena je svečana i dramatična Mojsijeva molitva uzdignutih ruku, dok njegov narod vodi bitku za život ili smrt. ( Izl 17)

Uzdignute ruke ukazuju na vjeru i ufanje Mojsija u Boga koji je njegovo najveće dobro.

Tako bi molitva i bila razgovor s Bogom kojemu iskreno iz srca upućujemo riječi svoje duše.
Rezultat takve molitve je najveće dobro koje Mojsije zaprima.

Ona je, ustvari, intimno zajedništvo s Bogom. Takva molitva nije samo iz običaja, nego iz srca. U njoj se molitelj kao dijete Božje stapa s Ocem Stvoriteljem.

Ona postaje svjetlo naše duše.
U takvoj molitvi smo već ono što ćemo biti u vječnom životu: licem u lice s Bogom. (1 Kor 13)

S takvom molitvom Psalmista piše svoj 121 Psalam: „Pomoć je naša u imenu Gospodina koji stvori nebo i zemlju.“
Gotovo isto govori Isus u Gospodnjoj molitvi: „Oče naš…“
Svetom Pavlu, dosta su samo ove dvije riječi koje namjerno iznosi u izvornom aramejskom jeziku „Aba Oče!“
Zašto?

Zato, jer smo svi mi djeca Božja i kršćanski molilac u molitvi govori s vlastitim Ocem. Ona je izvorna bez posrednika i mora biti uvijek slobodna i spontana.

“Vi niste primili duha ropstva da ponovo budete u strahu, već ste primili duha posinjenja (Rim 8;15)“; a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda (2 Kor 3,7).

Braćo sestre!

Često smo u prilici voditi dvije vrste razgovora.
Jedan je u kojem se osjećamo ugodno jer je pred nama osoba koja nam je draga, iskrena i gledamo se oči u oči razumijevajući što želimo jedno drugom reći.
Druga vrsta razgovora je razgovor u kojem nismo slobodni ili zato što lažemo mi ili zato što nemamo povjerenja u sugovornika. Izdržati takav razgovor je prava muka: oči ne znaju što bi gledale dok nervoza odaje nutarnju tjeskobu.
U životu sam sreo osobe kojima je polazilo za rukom dok plaču, lagati. Moram priznati da ne znam kako im to polazi za rukom.

Sada uviđate da kršćanska molitva mora biti i govorenje i slušanje slobodno i spontano.

Postoji često robovanje različitim obrascima u kojima s mnoštvom riječi želimo nešto postići.

Ipak postoji opasnost da nam one više ništa ne govore da postanu prazne ljuske, ako ih ne prati osobna molitva koja izvire iz srca a ne iz pamćenja.

Nitko od nas ne bi ozbiljno shvatio prijatelja ako bi nam uvijek govorio istim rečenicama.

Za duhovni život puno je bolje nekada ostaviti po strani poznate molitve a razgovarati s onim čega je srce puno – kako je Isus često govorio.

Molitva jest dijalog s Bogom ili razgovor u dvoje. Dok jedna osoba govori druga sluša.

Ali bi duhovnoj osobi više odgovaralo kada dvije osobe govore i pjevaju jednoglasno ili jednozvučno ili jednodušno. Tada se osobe stapaju, poput sv. Pavla koji se stopio s Kristom u Duhu Svetom.

Stoga je najuzvišenija ona molitva kada se vjernik ujedini s Duhom Svetim koji u njemu moli „neizrecivim uzdasima – neizrecivim riječima i zajedno kliču Aba Oče!
To je duet – dvopjev koji Bog najviše voli ali i ljudi.
Drugo robovanje može biti robovanje mjestima, moliti se samo u crkvi ili određenom svetištu. Takmičimo se tko je više puta bio u nekom Svetištu, kao da je i to neki duhovni ili materijalni prestiž.

Kada je ona žena Samarijanka pitala Isusa „gdje“ se treba klanjati Bogu, Isus joj je odgovorio da za klanjanje Ocu ne treba ići u Jeruzalem, ni na brdo Gerizim, jer Bog je Duh, a svugdje je moguće klanjati se u „duhu i i istini“. (Iv 4,21)

Dakle, kršćanin moli svugdje.
Nadalje kod molitve može biti opasnost robovanja vremenu.

Joj, preskočio sam jutarnju molitvu, nisam se ispovjedio na Prvi petak, kao da ispovijed ne važi u drugi dan u tjednu.

Bog nema ureda da bi nas čekao u određeno vrijeme, pa onda zaprima molitve samo od toga časa ili toga dana.

Zamislite, u našem naravnom životu kako bi to izgledalo kad nekoga volimo samo u određeni sat ili dan.
Isusova poruka je jasna: „Treba uvijek moliti i nikada ne klonuti“.

Ali to ne znači uvijek klečati i dizati ruke na molitvu.

Postoji i druga molitva, ona nutarnja, a to je tvoja želja. Ako je želja trajna, trajna i molitva.

Onaj tko želi Boga i sluša njegova glas – Riječ, taj pjeva i moli srcem i onda kada šuti.

Braćo i sestre!
Sada vidite kako je molitva ogledalo našega života.
Ona mora uvijek biti plod naše pažnje i vjernosti prema Bogu.

Sjetimo se uvijek današnjeg prizora Mojsijeve dramatične molitve. Božji narod bori se protiv zla, jer su Amalečani oličenje zla, tako i vjernik koji zna moliti jači je od zla koje je u njemu i oko njega, nitko ga ne može pobijediti.

Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove kaže Pavao?

Koja to sila zemaljska?
Apostoli su osjetili da je Isusova molitva drugačija, ona je u Duhu i ljubavi jedno s Ocem, zato su i zavapili: „Gospodine nauči nas moliti“(Lk 11,1).
Vjernik se u Gospodnjoj molitvi izlaže Božjem svjetlu i siše u svoju dušu Duha Svetoga a molitva mu je tada duhovni kisik.

Dišimo duboko… duhovni kisik dok se u molitvi stapamo s Ocem Sinom i Duhom Svetim i svima onima koji su u zajedništvu s njima.

Župnik