Kršćani mogu prijeći na stranu svijeta – na stranu neprijateljskog protukršćanskog svijeta – a da toga ne budu ni svjesni (7.tj.k.g.ut.)
**********

Jak 4, 1-10: Jakovljeva Poslanica, polazi od činjenice izbora: Božji put ili put ovoga svijeta. To nas podsjeća na Mojsijevo obraćanje narodu: ‘Danas stavljam pred vas: blagoslov ili prokletstvo, život ili smrt. Kako je kršćanstvo u nastajanju, kršćani mogu prijeći na stranu svijeta – na stranu neprijateljskog protukršćanskog svijeta – a da toga ne budu ni svjesni. To se uvijek dogodi kada se naše želje izdignu iznad našeg kršćanskog rasuđivanja i naših načela. Tu izviru sukobi. Kako izbjeći takvu opasnost? Jakov poručuje da je dobra molitva, dobar put opiranju zlu, dobar put traženja Boga i upoznavanje samog sebe kakvi stvarno jesmo i ne lijepiti etiketu „Božje volje“ tamo gdje to ne pripada. Bogatstvo predstavlja posebnu opasnost , ono stvara lažni osjećaj sigurnosti, osamljuje čovjeka, čini ljude neosjetljivim prema onomu kojemu je hladno, onomu koji gladuje, iskrivljuje ljestvicu vrednota, čini da se gubi iz vida vječnost, Bog to vidi i sudi. Gdje god vlada takva napast tu vladaju Bogu neprijateljske sile. To je životno držanje suprotno kršćanstvu. Njegovi su nositelji i žrtve pogani i kršćani prije krštenja, zatim kršćani s razdijeljenom dušom i krivi učitelji. Predavanje napasti uvijek je vjerolomstvo i samo ljubav prema ovom svijetu. A u njemu vlada i zao duh. To čovjeka uvodi u rat s Bogom i s ljudima i taj put vodi do goreg i konačno smrt. A to je ujedno i cilj svih požuda i slila zla. Njoj nasuprot stoji ‘milost’. Ona je plod Duha Svetoga.
************

Mk 9,30-37: Isus kaže: Evo što je svijet, došlo je vrijeme da i to vidite. „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.“ Među učenicima isplivava napast u pitanju, tko će među njima biti ‘šef’, tj. ‘najveći’. A Isus proniče kriva razmišljanja i kaže: „Tko god želi biti prvi, neka bude zadnji od sviju i poslužitelj svima!“ Načelo Evanđelja ne preopoznaje gospodara, nego samo slugu. I odnosi među ljudima moraju biti slični odnosima među socijaliziranom djecom. Dakle, nitko sebičan ne može postati veliki kršćanin. Treba prvo mjesto dati drugima, a sam sjesti na posljednje. To je puni razvoj kršćanske osobnosti. Najveća je čast služiti, a ne gospodariti.