Četvrta korizmena nedjelja 2024-b

U biblijskim čitanjima od treće korizmene nedjelje  imali smo priliku uvidjeti kako je Izabrani narod Božji često umoran od svega što ga snalazi, ali se uspijeva odmoriti u okrilju Božje Riječi, brižno čuvane u Kovčegu saveza.
Danas čujemo pisca knjige Ljetopisa, pisac je dobar teolog, i ne zanima ga samo povijest, nego daleko više poruka i njeno značenje za narod Božji, a piše o vremenu u kojem je djelovao Prorok Jeremija. Pogledajmo:

„Svi su svećenički glavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela  krivobožačkih naroda, oskvrnjujući Dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu.“

Jeremija, sin Hilkijin, jedini od proroka neženja, za koga Pisma pišu:

„Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.“ ( Jr 1,4-5)

Četrdeset godina prorokuje. Preživio je sedam kraljeva. Ali ipak na kraju biva ubijen od svojih.
Izgradio je vrlo osoban odnos s Bogom.
Bog mu je zaista prijatelj. I njemu je on jedini oslonac.

Često je ostavljen, prezren i ponižen od onih kojima donosi riječ Božju.
Bio je veliki prijatelj ljudi, a oni su ga pretvorili u neprijatelja ljudi.

 

Bila su to vremena kada su gotovo svi u njegovu narodu zastranili u grijehu.  Imali su toliko žrtvenika poganskim bogovima koliko je Jeruzalem imao ulica.

Doživio je propast svoga naroda.

Plakao je nad  Jeruzalemom i hramom Božjim sravnjenim sa zemljom.

Bilo je to 586 g. prije Krista.

Dva puta suđen je na smrt.

Dva puta gledao zgibiju vođa u narodu – kraljeva i kraljevskih sinova.

Oba puta odvedeni su svi mogućnici u ropstvo, u Babilon.

Prvi puta i on s njima, ali drugi puta odlučuje ostati uz ono malo sirotinje što je ostalo na zgarištima.

Hrabri ih i potiče da rađaju djecu kako ne bi izumrli.
Njegovo ime i znači:  „Jahve  će podići“. 
I zaista, dade Bog, perzijskog kralja Kira koji porazi Babiloniju 539 g. prije Krista,  oslobodivši Izraelce iz Babilonskog ropstva. Svim Izraelcima daje slobodu da se vrate svojoj kući.
Dopustio im je da ponesu sa sobom svoje sveto posuđe, koje su Babilonci opljačkali, i pomogao im da skromno obnove svoje svetište u Jeruzalemu.

Bila je to godina milosti Gospodnje i godina obnove Saveza s Gospodinom.

Bog je pokazao mnoge znakove spasenja kojih je Stari zavjet prepun.

Nažalost, od početka do kraja Biblije, čitamo o ljudskoj grješnosti. Ta grješnost obuhvaćala je sve strukture društva, počevši od kralja do roba.

Čovjek se pita: Zašto je to tako?

Zašto je to tako, kada čovjek zna da je pozvan na stalno druženje s Bogom, međutim u svojoj slobodi izabire zlo. Savjest mu kaže da mora činiti dobro, a ipak se priklanja zlu.
Stvoritelj života očekuje da čovjek savezništvo s njim ŽIVI.
       Ali to često nije slučaj.
Prošle nedjelje vidjeli smo teški formalizam čovjeka, koji je svoje savezništvo pretvorio u trgovinu, Hram u kuću trgovačku.
       Isus, nezadovoljan molitvom i bogoštovljem svoga naroda najavljuje potrebu nove molitve i bogoštovlja, a hramu proriče totalno razorenje. Što će se i dogoditi 70 g. poslije Krista, kada Tit Flavije do temelja razara Hram i ostaje samo ZID PLAČA,  a Izraelski narod od tada do 1948 g., postaje Diaspora.
Nije ni čudo što piše Ivan: „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost, jer djela im bijahu zla. Onima koji Svjetlost primiše, podade moć da postanu djeca Božja.“

Dakle, oni koji prime Riječ-Svjetlo rođeni su od Boga.
Što je rođeno od Duha, duh je.

To znači, tko je rođen od Boga, on čini pravednost, on ne griješi, on ljubi, on vjeruje da je Isus, Krist, i on pobjeđuje svijet.
To je Božji zahvat, s učincima unutarnje promjene u čovjeku.
Samo ono što silazi s neba može biti uzdignuti znak putanje povratka Ocu. Znak spasenja.
Evo te vijesti!
U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca, da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“

Sve što Bog čini, treba gledati u svjetlu ljubavi.

Svijet nema početak u sebi, pa ne može ni svoje značenje i smisao dokučiti sam, u granicama svojih snaga.

Sve ima svoga oca, i biljke i sjemenje i minerali i sve ima svoje dublje značenje, jer sve dolazi iz dubina Božje ljubavi.

Pogled na Mojsijevu zmiju značilo je ozdraviti od zmijskog otrova kojim su bili zaraženi, a to je iskonski grijeh grešne naravi.
Pogled na uzdignutoga Sina čovječjega znači ozdraviti od svoga otrova-grijeha koji nas udaljuje od Boga.
       Križ Kristov je protuotrov urođenoj ljudskoj sumnjičavosti i nepovjerenju prema Bogu.
       Život nije naš proizvod. Nitko ne može sebe proizvesti. Svatko je od nas sin, jer je rođen od drugoga.
Netko nas je stavio u postojanje. Ne možemo sebi biti otac ili majka. To je htio Adam koji negira svoj identitet.
Bog po Isus Kristu kaže čiji smo. Svi smo odozgor, i tu putanju ili povratak Ocu, pokazuje Sin Čovječji koji je sišao od Oca i postao znak ljubavi i spasenja.
         I to je teologija života i njegova Spasenja po Ljubavi Stvoritelja.
Bog je život kojega on ljubi u svojoj djeci.
I čovjek se ne smije zaustavljati na znakovima zemlje i stvorenja, poput Židova koji Znake ištu.

Župnik