Iz  2,1-5: Odmah na početku Adventa treba naglasiti da je to vrijeme priprave koja seže od Istočnog grijeha do odabira naših praotaca koji će biti nositelji objavljene istine i vjere o Bogu i čovjeku, te bliže priprave pred sam dolazak Mesije. U bližoj pripravi djeluju Proroci. Da bi bolje razumjeli proročke tekstove, dobro je poznavati povijesni kontekst kada Bog šalje nekog proroka u službu. Prorok Izaija zauzima prvo mjesto među prorocima. Svi proroci pripadaju razdoblju nacionalnog sutona, izgnanstva i povratka u domovinu u periodu od 300 godina. Većina ih je upućena Južnom kraljevstvu, Judeji, iz koje treba doći Isus, a to su: Izaija, Joel i Mihej koji vrše službu proroka prije pada Jeruzalema u ruke Babilonaca 587 g. pr. Nadalje, tu su: Jeremija, Habakuk i Sefanija koji vrše službu u vrijeme progonstva i za vrijeme izgnanstva. A Hagaj, Zaharija i Malahija u doba povratka 538 g. pr. Kr. i poslije. Hošea i Amos imali su posebno poslanje u Izraelu, tj. Sjevernom kraljevstvu koje je palo u ruke Asiraca 722. pr. Kr. Jona i Nahum upućuju svoju poruku asirskoj prijestolnici Ninivi, a Danijel Babilonu, Ezekijel židovskim izgnanicima u Babilonu, Obadija Edomu vječnom Izraelovom neprijatelju, iz kojeg će naroda doći Herodovci na vlast u Palestini i zajedno s rimskom vlašću suditi Isusu kada dođe. Proroci, njih 16, svoje poslanje dobivaju direktno kao poziv od Boga i najčešće s ulogom da zaustave narod koji je bio pred propašću i pozovu narod na obraćenje k Bogu svojih praotaca. Sam Izaija djeluje oko 40 godina u vrijeme kraljeva: Jotama, Ahaza i Ezekije. Upravo Ezekija prihvaća Izaijin savjet i grad Jeruzalem bio je spašen. Premda se Jeruzalem održao sve do 587 g. prije Kr. za Izaijinog doba narod je već došao do točke s koje više nema povrataka. Odbacio je Boga. Moralno srozavanje proizvelo je stanje društvene nepravde i religioznog licemjerja. Strašan sud pada na Judeju i Jeruzalem po viđenju Izaije sina Amosova. Nažalost to će se i dogoditi 587. pr. Kr. Izaija gleda daleko naprijed i vidi ponovno obnovu svetog grada i naroda u njemu, jer zlu neće biti mjesta u obnovljenom gradu. Ali to će biti samo nekolicina (negdje oko 10 posto se vratilo iz babilonskog ropstva) i taj ostatak će ponovo oživjeti radost i nadu Božjeg naroda. Upravo ove riječi i čujemo: Hajde dome Jakovljev u Jahvinoj hodimo svjetlosti, jer iz tebe će izaći vladalac svijeta.

 Mt 8, 5-11: Isus u propovijedanju novog Božjeg svijeta čini i mnoga čudesa. Razloga je mnogo. Isus želi čudima očitovati svoju moć nad prirodom, posebno nad bolešću, nad smrću te nad zlodusima. Ona otvaraju novo razdoblje pobjede Duha nad vlašću sotone, nad silama zla, grijeha i bolesti. Isus ih nekad čini iz sućuti. Svrha čudesa je učvrstiti vjeru. On nagovješćuje da će njegovo uskrsnuće biti presudno čudo. Tu moć dao je Isus apostolima kad ih je poslao da propovijedaju Kraljevstvo Božje. Isus na primjeru Satnikove vjere ističe kakvu vjeru traži. Ona je pouzdanje i predanje i gibanje kojim se čovjek odriče oslanjanja na vlastite misli i snagu da bi se prepustio snazi Onoga u kojega vjeruje. Isus takvu vjeru traži osobito kad čini čuda, koja nisu toliko djela milosrđa koliko znakovi njegova poslanja i Kraljevstva. On ih ne želi činiti ako ne nađe te vjere koja daje pravi smisao, jer vjera je težak čin poniznosti i traži žrtvu duha i svega bića. Mnogi ga odbijaju pa i sami učenici su spori u vjerovanju, čak i nakon uskrsnuća. I dok gledamo razorenje Judejskog kraljevstva iz koje dinastije treba doći Isus, vidimo uskrsnuće novoga Božjeg Kraljevstva s dolaskom Isusa koji će naše slabosti uzeti i boli naše ponijeti.