Jeruzalem postaje sjedište hebrejske duhovnosti, a u njemu će Isus  utemeljiti DUHOVNO SRODSTVO (ut.3.tj.k.g.ll.)

*********

2 Sam 6, 12b-15.17-19: Osvajanjem Jeruzalema stekli su se uvjeti i za prenošenja „kovčega saveza“. Kovčeg je bio privremeno smješten u gradiću Kirjat Jearimu, u privatnoj kući, nekoliko kilometara sjevernije od Jeruzalema. Privremeni smještaj ipak je trajao 80 godina, budući da se za njega nije našlo prikladnije mjesto. David sazva u novoj prijestolnici predstavnike svoga naroda i skupa s njima pođe u gradić gdje se čuvao kovčeg. Za tu zgodu urađena su nova kola i na kolima je vožen kovčeg. Narod je išao pred kovčegom pjevajući i plešući uza zvuke citre, harfe i bubnjeva, htijući pokazati   veselje i pobožnost. I David je sudjelovao u slavlju, plesao je svom snagom. Na putu su imali i smrtni slučaj čovjeka koji je samo rukom htio dodirnuti kovčeg, a to su smjeli, prema propisima, činiti samo leviti. Tako, David, bojeći se Gospodina da nije pogriješio što prenosi kovčeg, odgodi daljnji put na tri mjeseca. Kada je David shvatio da se Bog ne suprotstavlja prenošenju kovčega, nego da je prenošenje trebalo izvršiti prema postavljenom zakonu. Tri mjeseca od Uzove smrti, David se ponovo pojavi, sa svom svojom pratnjom, u kući Obed – Edoma, gdje je odložen kovčeg. Ovog puta su leviti nosili kovčeg, a narod je ponovno plesao kao i prethodni put. Kovčeg, napokon stiže u Jeruzalem i, kako je zakonom propisano, bijaše položen u šator usred svetišta. Zatim David prinese žrtve Gospodinu, reče narodu da se nasiti, i otpusti ga. Ovim činom David se zaista pokazao kao pobožna osoba. Želio je, naime, da se više dopadne Bogu, nego ljudima, iako možda nije dolikovalo da David skida kraljevsku odoru i pleše kao oni. Prijenosom kovčega, on, ne samo da je postigao politički cilj s namjerom da dadne religiozni temelj novoj prijestolnici, nego je Jeruzalem učinio središtem hebrejske religije.

*********

Mk 3, 31-35: Kako se gotovo sve čini novim s Kristovim dolaskom, i krvno srodstvo, kao pojam, dobiva još jednu nad kategoriju DUHOVNOG SRODSTVA. Naime, Isusa, dok na terenu propovijeda Kraljevstvo Božje, traže njegova majka i braća. On se na to osvrnuo rečenicom: „Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.“ Iz ovoga se vidi, kao i iz mnoštva drugih Isusovih pouka i ponašanja u važnim točkama, proturječje mnogim mišljenjima i općem religioznom osjećaju. No, sam je rekao: „Slavim te, Oče. Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo.“ Ipak, treba pojasniti, da se u Židovstvu pojam braće primjenjivao na sve bliže rođake, tako da se ovdje ne radi o najužem krvnom srodstvu, nego o krvnom srodstvu u širem smislu. Ali, ovdje je nešto važnije istaknuti, Isus stvara pojam nad kategorije krvnog srodstva, koje se zove DUHOVNO SRODSTVO. Ono izrasta iz bratstva s Kristom i sinovstva s Ocem, što je ostvarila jedna, jedincata, sveta i savršena božanska Kristova žrtva.