‘Jao vama’, kolektivni snovi su jako opasni jer i Židovi i pogani podliježu Božjem sudištu  (28.tj.čet.)

Rim 3, 21-29: Pavao, dok piše ovu poslanicu, ima pred očima dvije grupacije ljudi: pogane i Židove. Kada piše o poganima njegov pogled je pogled jednog vjernog Hebreja, koji ni izbliza nema te poroke koje ima poganski svijet. Danas vidimo kako primjećuje i Židove uljuljane u uvjerenju da su oni pred Bogom pravedni, što je za Pavla oholost. U današnjem tekstu Pavao ih nemilosrdno budi iz tog opasnog sna. Pošto je pogane stavio pod hladnu vodu, sada stavlja i Židove, kojima se najprije obraća prešutno, a zatim sasvim otvoreno. Uzdižući se za suca drugih, Židov, ipak, neće biti pošteđen bude li se vladao kao oni. Ni Zakon, ni obrezanje, ni poklad Pisama ne mogu ga razriješiti obveze unutarnje neporočnosti.Židov i poganin jednako podliježu Božjem sudištu, jer jednako podliježu i grijehu. Nadalje, Pavao navodi da je plod Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, dobroćudnost, dobrota, vjera, blagost, uzdržljivost. Protiv njih nema zakona. Nitko ljubav, mir, dobrotu itd., ne može kazniti, niti suditi.

Za Pavla, uvijek je polazna točka njegove teologije Krist, Krist koji je u središtu Božjeg nauma. Tko vjeruje u njega, stječe slobodu po njegovoj smrti, zadobiva oproštenje, ima udjela u njegovom novom i uskrslom životu, postaje jedno s njime, njegov ud, te biva, na slavu Božju, uključen u kozmički Božji plan. „U Kristu“ je Bog zamislio spasenje, u njemu ga je i ostvario. Tako, se s Kristovim dolaskom mnogo toga mijenja i nastaje harmonija u čitavom svemiru. S Kristom je nastupilo i objavljenje pravednosti Božje. Po Kristu se Bog objavljuje na sve intimniji način i to ponaosob. Od sada sve teče po Kristu, s Kristom i u Kristu. Djela oslobođenja su veličanstvena u Starom Zavjetu: kao što su izbavljenje iz Egipatskog sužanjstva i Babilonskog ropstva, ali s Kristom, dolazi dublje i potpuno oproštenje grijeha. Bog Otac po Kristu, ili Krist sam, oslobodio je novog Izraela od ropstva Zakonu i grijehu, učinivši ga svojim vlasništvom u djelu otkupljenja. Cijena toga otkupa i posvojenja je krv Kristova. I sve teče dalje u Duhu, i s Duhom Svetim, sve do smrti i uskrsnuća. Pavao ne krije da ovdje nije riječ o zasluzi nego o „milosti“ koja je u značenju nezasluženog dara. To je djelo ljubavi, da Otac predaje Sina. Za Pavla je kozmičkih razmjera milost što je Isus došao na zemlju. Budući da je milost ljubav Božja prema nama, ona je neiscrpiva, ona nadvladava grijeh. Milost tako dobro sažima sve Božje darove da Pavao svoje poslanice počinje i završava, želeći svojim čitateljima „milost“. „Milošću“, ili „Bog svake milosti“ poziva sve ljude na spasenje. Pavao ne krije reći da su grijeh i ljudske slabosti općenite i da ih nije mogao izliječiti Zakon, ni onaj upisan u savjesti, ni onaj na Mojsijevim kamenim pločama. Naime, Kristovom žrtvom uspostavljen je mir između Boga i svih ljudi. Krist na križu je sredstvo spasenja u Božjoj ruci. I tu je Pavo odlučan: spasenje je samo djelo Božje.

Lk 11, 47-54: Isus nastavlja optuživati pismoznance, zakonoznance i farizeje zbog toga što zaključavaju Kraljevstvo nebesko, i prisvajaju ključ znanja. Uz mnoštvo drugih ukazanih licemjerja, Isus na jedno posebno svraća pozornost, pa kaže: Licemjerno podižete spomenike pobijenim prorocima, koje su vaši oci pobili, a vi ih tobože sada častite, dok živućeg proroka Isusa ne želite prihvatiti. Takvom se ponašanju usprotivila već Božja mudrost koja je predskazala prorocima i apostolima progonstvo i smrt, a od Židovskog roda zahtijeva osvetu za nevino prolivenu krv i to od prvog ubijenog Abela do posljednjeg ubijenog Zaharije. Obraćenja nema, a grijeh zaslužuje kaznu. Stoga Isus i izriče: Jao vama farizeji, zakonoznanci i pismoznanci!