Dana, 24. rujna 2016.
Sinodalni susreti
Poštovani,
Pročitala sam Vaše prijedloge na temu“Kršćanska egzistenicija utemeljena na vjeri, nadi i ljubavi“.
Stekla sam dojam da je tema dobra za vidokrug ljudi koji su dobrano formirani u kršćanskoj vjeri i kršćanskoj civilizaciji živjeljenja, ali bio bi puno veći doprinos da smo počeli od temelja ispovijesti naše vjere: Vjera u Boga Oca, Sina Otkupitelja – Duha Posvetitelja.
Druga tema bila bi izvodnica iz dobrog temelja – kako vidimo svoj kršćanski život u odrednicama bogoslovnih kreposti – vjere, ljubavi i nade.
Treća tema mogla je biti: kršćanski život u konkretnim prostorima življenja, uvažavajući okolnosti Posavine, Srednje Bosne i Hercegovine.

Budući sam članica Biblijsko-molitvene zajednice „Sv. Pavao“ unutar Župne zajednice, dobrano moram sebe odvesti kamo ovoga trenutka da odlučujem, ne bi pošla.

Zato molim za razumijevanje, jer vam neću moći u preobilnim temama nešto bitno reći. Ali krenut ću od Konstante i nepromjenjivog do onoga što nam je svaki dan sve više promjenjivo.
Sveti Pavo u Poslanici Rimljanima (Rim 8,14) kaže: „Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji“.
Ovo je ono što je čudesno u našoj kršćnaskoj vjeri. Sinu je dano puno toga znati i baštiniti. Sin ima svjetlo koje pruža Otac. A onima, koji Oca ljube, sve se obraća na dobro. Ako nismo to provjerili, provjerimo i uživajmo u bogatstvu ljubavi Oca i sina koja je čudesna snaga naše često uplašene nade.
Ne boj se!
Ove riječi ohrabrenja svaki puta u susretima ponavlja Uskrsli Gospodin naš Spasitelj.
Zato sv. Pavao poručuje svom prijatelju, biskupu Timoteju: „Nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage,ljubavi i razbora“. (2 Tim 1,7).

Znao je dobro Pavao koja je snaga vjere u Gospodina koji je liječio sve bolesti i patnje, jer za njim je hrlio silan svijet. Svima svojima je podario milost da život imaju, u izobilju da ga imaju. Bog Otac, Bog Sin i Duh Sveti jest naš kršćanski korijen. Ako sam dobro ukorijenjena u zdravom korijenu i moj život je zdrav.

Dobro sam i sama iskusila, nije me čuvao od križa, ali me je sačuvao od očaja i straha. Držala sam se čvrsto za korijen Stvoritelja i dala da me vodi njegov Duh, znajući kako sam ja sigurnost svome djetetu, tako je On meni kao Stvoritelj i Otac, dok se držim njegova Puta. Bila su vremena uspona i padova i mene i moga naroda, ali on me dizao novim žilama života. Uvijek sam iznova predavala Bogu svoje vrijeme jer on mi ga je dao.
I to je moja konstanta.
Ali ja vama danas moram reći i o poteškoćama sadašnejga vremena u kojem živim i prostoru na kojem živim.
I tu ću se držati svog kršćanskog načela, neću previše objašnjavati zašto nam je loše krenulo, o tome svi govore, nego ću pokušati vidjeti što mogu učiniti da krene dobro.
Ovih dana slušamo u nedjeljnim čitanjima Isusove poruke: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu“. (Mt 6,24)
Pitam se.

Što je svijet promjenjivoga odvelo na put „krize“ ili križa, kojeg proživljavamo. Bit ću iskrena pa reći.
Novac je postao čovjekov gospodar i on pri tome sve više gubi pravoga Gospodara svijeta – Stvoritelja. Novac vlada ekonomijom i obiteljima, razumom i srcem. Svi jure za novcem. S novcem si čovjek želi kupiti sreću. Ali sreću ne možemo kupiti, ljubav ne možemo kupiti, istinu ne možemo steći novcem, prijatelji se ne mogu kupiti, mir srca je Božji dar i ne može se kupiti, radost nema cijenu, smisao života nije na prodaju.
Vidimo to svi.

Vladavina novca nije se pokazala dobrom.
Bogate zemlje su pri tom zapale u suludi životni stil. Ljude je obuzela luda brzina. Trče sve brže, ali ne postižu nikakav cilj. Sve više su pod pristiskom, da što brže osvoje sreću, ali im stres oduzima radost. Jurnjava za „zlatnim teletom“ vodi u konkurentsku borbu u kojoj se međusobno uništavaju.
Sve se više traži „sloboda“ a sve više postajemo svojevrsno roblje svoga vremena. Konzumiraju se sve više materijalna dobra, a duše postaju sve praznije. Ljudi stiču sve više obrazovanje, ali sve manje nalaze mudrost življenja. Primaju sve više informacija, a sve manje mogu s tim nešto započeti. Tehnika snažnija i složenija, a nezaposlenost sve više raste. Gospodarski se život razvija sve više, a ponor između bogatih i siromašni sve veći.

Ljudi sve više znaju, ali sve manje znaju kako si pomoći. Zbunjenost je među ljudima sve veća i izraženija. I sami vidimo da i političari koji su iskreniji priznaju da ne znaju kuda sve to vodi.
Iskusili smo i u svojoj sredini nestanak slavnih bogatih obitelji. A nestali su jer im je novac bio gospodar života. A tamo gdje je novac gospodar života u tome nešto odumire. Odumire Bog u čovjeku. Čovjek gubi Oca i prestaje biti dijete.
U bogatim obiteljima, u bogatim državama, Bog je u srcima ljudi dobrano izčeznuo ili je zasjenjen u teško sivilo. Započela je vladavina materije, duhovno odumire, nastupila je smrt ljubavi, vjernosti i svaki treći brak, pa skoro i svaki drugi, se raspada. Nastupila je smrt istine o životu i smrt savjesti.
Kako to okrenuti na dobro?
Pokušat ću to vidjeti kroz primjer svakodnevne slike dva puta. Jedan je put moćne energije koju posjeduje materija poput Atomske kojojm sijemo strah i moć, ali postoji i put enegrije sunca, energije svjetlosti koju svijet nudi kao izlaz iz krize. To je put nade gledano na okolnosti u kojima živimo.
Ni je li Isus nagoviješten ovome svijetu kao Mlado sunce s visine, kao svjetlo svijeta, kao istina života, kao Put kojim valja ići.
Ti si Stvoritelju spustio strahovitu energiju u materiju, mi smo je skloni zloupotrijebiti, i zloupotrijebili smo. Ali kao da ponovno daješ svjetlo nade iz svoga Snuca kao čistu energiju našega života. To je put nade, kažu mudriji od mene.
Vidimo svoje promašaje, i to je dobro.

Kada nam se dogodi neki promašaj, tada uglavno započinje rasprava – pa tako i mi danas raspravljamo: Kako se to moglo nama dogoditi, kako se to moglo meni dogoditi?
Dogodilo se i događa se.
Tada svi oni koji su pogođeni krizom osjećaju štetu, razočaranje, teret. Ali što će nam ovdje koristiti rasprava o zlu, valjalo bi pronaći put dobra kojim ćemo zlo ispraviti.
Kada nešto pođe naopako, tada često to želimo ispraviti izgovorom: Drugi je to skrivio, ja tu ništa ne mugu.
To nije dobro.
Što ako je to drugi stvarno i skrivio, prigovori ne rješavaju štetu.
Kršćanski gledano, nikakava nakaza zla ne smije nas izbaciti iz kolosijeka. Ne smijemo dopustiti izbacivanje ljubavi i nade iz programa življenja. Strah ne smije postati narodna bolest. Zlo ne treba izbjegavati, nego ga svladavati. Nitko od nas ne može zlo potpuno iskorijeniti ni iz svoga života, niti iz života svoga naroda.

Kršćanski su temelji u Bogu koji je Bog života. I tako dugo dok u nama postoji iskra života i dobrote, on će raspaliti iskru nade i ljubav u ovom promjenjivom vremenu i prostoru.

_______________________

Ljubica Ćulap, vijećnica u Župi