Isusa uvijek treba gledati tako da se ne prikriva ono, što On u biti jest (pon.3.tj.kr.g.)

**********

Heb 9, 15.24-28: Iz pređašnjih tekstova poslanice Hebrejima, pisac utvrđuje istinu u kojoj su starozavjetna djela žrtve mrtva, jer ne postižu spasenje. Stoga, Novi zavjet zato je nov, što i Boga i ljude stavlja u nov međusobni odnos. Na ovom mjestu „Zavjet“ označuje i oporuku. Pošto je Krist umro, oporuka postaje valjana.
Duh Božji, koji je stalno u Kristu nazočan, omogućio mu je da bude vječni svećenik i da njegova žrtva ostvaruje vječno otkupljenje. Treba istaknuti da je židovsko shvaćanje bilo takvo da se u krvi nalazi duša i život (Izl,24,8; Mt 26,22). Proliti krv znači prinijeti samoga sebe. Tako je s Kristovom krvi. U njoj se nalazi on sam. Odatle joj moć da ljude očisti od grijeha i da ih spasi. Recimo to i ovako.
Čovjek je po naravi sklon da umanjuje značenje i težinu grijeha. Nekada to nastoji učiniti zaboravom, nekada pozivanjem na svoja dobra djela, a nekada utjehom da je Bog dobar i milostiv. Sve je to zavaravanje. Grijeh je činjenica i zločin koji samo krv može otkloniti, i to krv Sina Božjeg. Krist je svojim dolaskom izmijenio potpuno takav pristup.
Naime, On kao Veliki svećenik prinosi sama sebe kao savršenu žrtvu za grijeh, i to jednom zauvijek, što nisu mogle učiniti starozavjetne žrtve. Svojom je smrću ostvario ono što je bilo u planu, a to je Novi savez, kojim ne samo da se postiže oproštenje nego se otvara i pristup k Bogu.

*************

Mk 3, 22-30: Iako, Isus nije daleko odmakao u svojem naviještanju Kraljevstva Božjega, i ovo što je na samom početku učinio riječima i djelima, zagibao je mnoštvo naroda iz svih krajeva. Ali, njegova djela i riječi, provociraju postojeće vjerske i političke strukture. U takvim okolnostima, Farizeji i herodovci, zaista idu u drugu krajnost. Usprkos očitoj blagodati njegova djelovanja, oni u Isusu ne vide ono što on stvarno jest – Božji Sin i Mesija, nego govore da je Isus poslanik od Zlog duha. Kad bi oni bili u pravu, sotona bi bio samoubica, kao što su svi koji poput farizeja, dobro nazivaju zlim. Oni tvrdoglavo niječu djelo Duha Svetoga. Isus je ovdje dovoljno jasan: tko bi god pripisivao zloduhu ono što čini Duh Sveti, odbija svjetlo božanske milosti i oproštenja, koje iz nje izvire. Takav stav po svojoj naravi isključuje spasenje – krivac je grijeha vječnoga, kako kaže Isus.