Isus nije samo Veliki, nego i savršeni svećenik (sub.1.tj.k.g.)
************

Heb 4, 12-16: Uvodni redak današnjeg čitanja jasno potvrđuje, koliko je uistinu živa, Riječ Božja, i djelotvorna. Ona je oštrija od svakog dvosjekla mača i ima moć potpune pronicljivosti i savršeno prosuđuje. Ona je prenošena po prorocima, a zatim po Sinu, ona je živa i djelotvorna u vjerniku. Ta Riječ sudi misli i tajne nakane čovjekova srca u potrazi za zajedništvom s Ocem. Zaključak je: „Imamo dakle, Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega.“ Isus kao veliki svećenik može biti supatnik u našim slabostima, bio je kušan svim kušnjama kojima smo i mi kušani, osim grijehom. Za razliku od izraelskog velikog svećenika, Krist nije postavio sebe, nego ga je Bog postavio. On nije podložan grijehu i nije pripadao po grijehu grešnom narodu, stoga, žrtvu koju prinosi, prenosi za grijehe grešnog roda ljudskog, za razliku od Arona, prvog velikog svećenika i svih njegovih nasljednika, On je, ne samo Veliki, nego i savršeni svećenik, koji otvara vrata neba, da bi mi smjelo pristupili Prijestolju milosti.

***********

Mk 2, 13-17: Ono što govori poslanica Hebrejima, to je utemeljeno na riječima i djelima Isusa Krista koji je sam utjelovljena Riječ Božja. Isus je i dalje na obali Galilejskog mora u omiljenom gradu Kafarnaumu. Evanđelist Marko donosi pet incidentni događaja u kojima Isus ističe svoju božansku posebnost, a osobito moć opraštanja grijeha. Za pismoznance je sporno i samo druženje s grešnicima poput današnjeg ulaska u kuću i druženje s grešnicima kod carinika Levija. Carinici su zbog svoga posla, za pismoznance i veliki dio naroda, bili izrazito omraženi. Nadalje, bio je problem i način kako Isusovi učenici shvaćaju post. Farizeji i pismoznanci spočitavaju činjenje i neki radnji subotom, što je direktno kršenje Mojsijeva zakona. Na što je uslijedio Isusov odgovor: „Sin Čovječji gospodar je subote“. Ove riječi pretpostavljaju, što god Isus čini posebnoga, čini višim autoritetom. Ovakvo Isusovo djelovanje utječe na zaključak, kod jednog dijela herodovaca i farizeja, Isusa treba ubiti. Iz ovoga se vidi da se naviještanju Kraljevstva Božjeg ne odupiru samo zlodusi, nego i ljudi, i to odupiranje će se okomiti na Isusa kao navjestitelja