Isus, dok razvija pravu pobožnost, otvara put duhovnosti za prave Očeve klanjaoce (XXIII.tj.sub.)

********

1 Tim 1,15-17: Pavao naglašeno govori kako je on osobno izvanredni slučaj na kojem je Krist pokazao svoju strpljivost i time ostavlja poruku svima onima koji će kasnije povjerovati Kristu. Strpljivost je odlika-krepost onoga koji gradi na stijeni. Kada udari nevrijeme, kada razočaranje i nerazumijevanje pometu sve drugo, kada se neobuzdane bujice s tmurnog neba sruče na zemlju, ta kuća ostaje postojana ako su joj temelji sagrađeni duboko na stijeni. „Stijena“ ima mnogo važnih simboličkih značenja u Bibliji, ali se sva ona svode na snagu, dosljednost, vjernost i trajnost. Stijena označuje nepokolebljivu sigurnost Božje milosti, Božje prisutnosti u hramu ili Crkvi kao ljudskim predstavnicima Boga koji je hrid.

***********

Lk 6, 43-49: Sve poruke Isusove u „Govoru na gori“ govore, ne samo da je potrebno znati što je pravo Bogoštovlje, nego treba izgraditi i prave klanjaoce Bogoštovlja. Isus je praktičan kad kaže: „Dobar čovjek iz dobra srca uvijek iznosi dobro“. Istina je vidljiva, s dobra stabla uvijek se ubire dobar plod, dok se s trnja i gloga ne može ubrati grožđe ili smokva. Plodovi su dragocjeni samo onda ako je u čovjekovom srcu nastanjeno dobro. Isus razvijajući pravu pobožnost, otvara put duhovnosti jer Duh je taj koji tvori dobre plodove. Duh je taj koji tvori prave Očeve klanjaoce. Gospodine, Gospodine, i s mnoštvom drugih riječi, može se ostaviti dojam pobožnosti, ali ne još i duhovnosti, jer iza duhovnosti moraju stajati, ne samo riječi, nego i djela koja Duh tvori. Isus će stoga, svoj ‘Govor na gori’ zaključiti prispodobom „kuće na stijeni“. Upravo ova parabola daje odrednicu prave kršćanske prakse življenja. Slušajući Isusove riječi, kršćanin treba i po njima djelovati, jer samo tako gradi kuću svoga života i svoju nadu na čvrstom temelju. A svemu je konačni cilj života, susresti Gospodina u svome bližnjemu, što je pravi put do konačne luke spasa.