Home Govor nadb. Jozinovića 29.IV. 1979. nad grobom kraljice Katarine

Govor nadb. Jozinovića 29.IV. 1979. nad grobom kraljice Katarine

Govor nadb. Jozinovića 29.IV. 1979. nad grobom kraljice Katarine

Nad grobom kraljice Katarine Kosače 29. IV. 1979. u rimskoj crkvi Ara Coeli

Okupili smo se u spomen 1100-ljetnog opredjeljenja i povezanosti Hrvata sa Sv. Rimskom Crkvom kojoj je Isus za temelj postavio Sv. Petra i njegove nasljednike u Rimu. Ovom zgodom zahvaljujemo Bogu i ponosimo se što tako dugo kao kršćanski narod postojimo, uza sve teškoće koje su nas u tako dugoj prošlosti snalazile. Isto smo tako ponosni što se u tome svom opredjeljenju nismo nikada pokolebali. Znamo naime da nije teško priznati spoznatu istinu i stvoriti dobru odluku; ali se uz milost Božju traži i izvjesno junaštvo da čovjek ili narod ostane vjeran i dosljedan kroz tako dugo vrijeme. Ima ih od nas većih i jačih koji se ne mogu time pohvaliti. To je sigurno dar Božji za koji moramo biti zahvalni Bogu i ostati i dalje vjerni.

U ovoj crkvi nalazimo jedan posebni poticaj i primjer ustrajnosti u opredjeljenju za Boga i Crkvu svetu Božju, jer je ovdje pokopana jedna od naših velikih žena, bosanska kraljica Katarina koja je u Rimu na glasu svetosti umrla 25. listopada 1478. Mi smo to komemorirali u nedjelju 29. listopada 1978. o 500 godišnjici na Kupresu u crkvi koja stoji na istim temeljima na kojima je kraljica Katarina gradila crkvu Presv. Trojstva u ondašnjim Vrilima, današnjim Otinovcima. Smatramo opravdanim da se i ovdje sjetimo te velike i svete kraljice: tko je bila, po čemu je velika, što nam kaže.

Bila je žena kralja Stjepana Tomaša Kotromanića, a kći hercega Stjepana Kosače o kojem povjesničari ne znaju reći koja je njegova vjera, jer ga ni jedna nije željela priznati svojim članom. Takav je bio! S majčine strane Katarina potječe od roda Balšića, vlastelina iz Zete ili Duklje – današnje Crne Gore – koja je onda bila katolička zemlja. Po prababi Jeleni (kćeri kneza Lazara) Katarina je u krvnom srodstvu i s carem Dušanom Stefanom, kako kaže nadgrobni natpis. Majka joj je Jelena Balšićka svome mužu hercegu Stjepanu rodila – koliko znamo – troje djece od kojih je valjda prva Katarina, rođena 1424. ili 1425. najvjerojatnije u tvrdom gradu Sokolu na sastavku rijeke Tare i Pive nad Stipanj poljem.

U naponu snage obitelji Kosača je pripadalo područje od Goražda i Mileševa do Herceg-Novog i Risna u Boki te od Nikšića do Cetine i Omiša. Osim glavnih očevih sjedišta Sokol-grada u Podrinju i Blagaja u Zahumlju, Katarina je sigurno upoznala i ostale krajeve u Podrinju i Hercegovini te svakako luku Drijeva – po prilici današnje Dračevo nasuprot Gabeli, odakle su plovile manje lađe do Dubrovnika, Kotora, Splita i sl. U posjedu je njezina oca bio i Novi u Boki, gdje su, bar povremeno, živjeli njezini rođaci Balešići. Mora da je dolazila i u Dubrovnik, s kojim joj je otac nekad bio dobro, a nekad čak i u ratu.

Naobrazbe Katarina nije mogla primiti od oca koji se inače sukobljavao i s ženom Jelenom, a osobito sa sinom Vladislavom i ostalom vlastelom. Tako je Katarini glavnom odgojiteljicom bila dobra majka-patnica. Od nje je naučila pismo „bosančicu“, kojom je bio pisan njezin prvi nadgrobni spomenik u ovoj crkvi, umjesto kojega sada stoji latinski prijevod na stupu uz propovjedaonicu. Koliko je gost Radin pridonio njezinoj naobrazbi – a bio je u Hercegovu domu 1439. kad je Katarini bilo 15 godina – nemamo podataka, ali je činjenica da je i na dvoru u Bosni i ovdje u Rimu nastupala kao inteligentna žena. Sigurno je i njezin slavi vični  otac uz miraz i ljepotu, svojoj kćeri nastojao dati i naobrazbu, kad ju je odlučio udati u kraljevsku kuću Kotromaniće.

Vjenčanje katolkinje Katarine i obraćenog patarena Stjepana Tomaša obavljeno je također u prisutnosti njezina oca 1446. u kolovozu na Milodražu, između Kiseljaka i Busovače. Tako se napokon njezin otac pomirio s kraljem i položaj se Bosne time dosta popravio. Kao kraljica, Katarina boravi po dvorovima u Bobovcu, Sutisci, Jajcu i drugdje. U omiljenom se Kozogradu nastanila valjda tek nakon što joj je 1461. umro muž, a na prijestolje došao njegov raniji sin Stjepan Tomašević.

U kršćanski skladnom braku kraljica je Katarina imala sina Sigismunda i kćer Katarinu. Inače je duboko pobožna: svojim rukama veze crkveno ruho, npr. u Sutjesci, gdje je seoske žene i djevojke poučavala u ručnom radu. Te njezine jednostavnosti i ljubavi one nikad nisu zaboravile tako da i danas, nakon 500 godina, tugujući za svojom kraljicom, nose crne marame.

Patareni su mnoge crkve sravnili sa zemljom. No sigurno i Katarininom zaslugom kralj Tomaš gradi crkvu npr. u Vranduku, a Katarina od svoga miraza crkvu Presv. Trojstva u Vrilima (danas Otinovcima) na Kupresu koju papa Nikola V. obdaruje oprostima 1447. Ova je Crkva sagrađena točno na temeljima starokršćanske bazilike, a na istim temeljima stoji i današnja župna crkva u Otinovcima.

Vremena su bila teška, a postala su još i teža. Katarina je ostala udovica 1461. Turci nadiru u naše krajeve. Pojedini ih plemići zovu u pomoć proti drugima. Mladi kralj Stjepan Tomašević naivno i samosvjesno – uzdajući se valjda u pomoć Zapada? – otkazuje sultanu ugovoreni danak. Stoga u proljeće 1463. poput bujice navali turska vojska na nespremnu Bosnu. Izdajom pade srce kraljevstva, inače neosvojivi Bobovac, i za njim lako 70-ak drugih gradova. Kralj bježi i konačno se u Ključu na vjeru predaje, ali bude pogubljen. Turska je najezda Katarini ugrabila obadvoje djece, koja su onda prevedena na islam. Iz Kozograda kraljica se povuče u Konjic pa pješke u Ston i odatle brodicom u Dubrovnik. Dubrovčani je prevezu u Ankonu, iz koje ubrzo dođe u Rim, gdje je dočekala i svoju smrt. Starac papa Pio II., želeći osloboditi Bosnu, stiže u Ankonu na čelu križara, ali tu umrije 1464. skršen bolešću i slabim odazivom kršćanskih naroda.

Videći da više nema nade ni da otkupi djecu, a kamoli da se vrati u svoju Bosnu, kraljica Katarina po svome kršćanskom uvjerenju ostavlja svijet i ovdje u Rimu stupa u Treći red sv. Franje. Tako je i umrla 25. listopada 1478. i sahranjena je u ovoj crkvi, ali sada više ne znamo gdje joj točno leži grob. Na nadgrobnom joj spomeniku bijaše napisano bosančicom:

KATARINI KRALJICI BOSANSKOJ
STIPANA HERCEGA OD SVETOGA SABE
S PORODA JELENE IZ KUĆE CARA STIPANA
ROENI, TOMAŠA KRALJA BOSANSKOGA ŽENI
KOLIKO ŽIVI GODINI 54
I PRIMINU U RIMU NA LITA GOSPODNJA
1478. NA 25 DNI OKTOBRA
SPOMINAK NJE PISMOM POSTAVLJEN

Pet dana prije smrti napisala je oporuku kojom – među ostalim – Bosnu ostavlja „vlasti Rimske crkve“, za sprovod i grobnicu u ovoj crkvi 200 zlatnika, istoj crkvi svoj kraljevski plašt od pozlaćenog sukna itd.

Ukratko možemo reći da je: mlada Katarina odrasla u mutnom ambijentu, ali solidno formirana od dobre majke patnice. Tako se pokazala kad je postala kraljicom. Djela milosrđa i ljubavi prema  malom čovjeku, siromasima i izbjeglicama ovdje prosijavaju kroz čitavi njezin život. Posebno se odlikuje krepošću mirotvorstva u stalno nemirnoj Bosni. Živi kao uzorna supruga i majka i nikada ne daje povoda svađama ili sumnjama. Zato je uživala veliki ugled kako u domovini tako i u Rimu posebno kod samog pape. Kraljica-patnica smireno nosi svoj križ herojskom predanošću u volju Božju. S pravom se u franjevačkom Redu štuje kao blažena. A mi ćemo moliti da je Crkva proglasi i svetom.

Za nas je važna pouka:
1. koliko o solidnom majčinskom odgoju ovisi vjerski život i karakternost djece, kao što je majka odgojila Katarinu,
2. koliko snagu čvrsta vjera daje svakom pojedincu i u najtežim neprilikama kakve je imala snage podnijeti i Kraljica Katarina.
3. da konačno ostaje najveća, zapravo sva vrijednost čovjeka u tome koliko je znao i htio poput Katarine – prihvatiti Božju spasiteljski pruženu ruku pomoćnicu za ulazak u Njegov život.

Tako ćemo primiti i poruku izraženu u današnjim i uopće uskrsnim čitanjima da bismo noseći u duši mir Isusa Krista svome životu dali trajno vrijedan sadržaj s plodovima za sretnu našu vječnost.