Poštovana Obitelji, draga rodbino i prijatelji pokojnog Petra Pušeljića.
U ovom vremenu kada se sjećamo svih naših pokojnih, vremenu naše nade u vječni život, izražavam sućut  obitelji PETRA PUŠELJIĆ.
Poštovani prijatelji, umiranje materije – tijela iz kojega duša crpi energiju za zemaljskog života, ne može nitko mimoići.
Čovjek je po tijelu podložan promjeni i čitav život prožet je prolaznošću koja se nažalost nekada spoznaje tek u umiranju.
Svi smo mi po duši gosti na ovoj planeti i putujemo bez odmora kroz svakakve životne teškoće do vječne domovine.
I sami ste svjedoci, da je život pokojnog Petra imao i dramatične trenutke, od onoga kada je sedamdesetih godina morao krenuti u tuđi svijet obitelji zaraditi kruh. Bili su to gastarbajterski barakaški dani. Daleko od kuće i svoje obitelji. Bilo je tu i dramatičnih trenutaka koji su svraćali na sebe pozornost mnogih. Bila su to dva svijeta, jedan kojeg je živjela obitelj na rodnoj grudi i drugi kojeg glava kuće morala živjeti daleko u tuđini.
Ipak svaki čovjek, pa tako i pokojni Petar, u načelu  smrću postiže svoj konačni stav kojim čini konačnu odluku još za života, odluku o zbližavanju s Bogom ili otuđenju od Njega.
Tu je čovjekova povijest na svršetku i on je onakav kakvim je sebe oblikovao i kakvim je postao.
U tom svom konačnom obličju ulazi u vječnost.
Time i Posljednji sud postaje konačnim na temelju njegovih vlastitih djela. Njegovo je oblikovanje života završeno. Stoga se u smrti uzima život krajnje ozbiljno. Onako kako je čovjek uredio svoj život, tako je udešen. Moguće je samo pročišćenje vlastite prošlosti koju se u Sv.Pismu opisuje slikom čistilišta.
Čovjek se po tjelesnoj smrti otvara ne sada samo rodnoj grudi i tuđini, nego čitavom svemiru.
Svaki kršćanin „preuzimanjem Kristove smrti vjerom i krštenjem…  umire s Kristom,  ali i uskrsava na novi i vječni život (Rim 6; Tim 2,11)
Osobu koju ispraćamo prošla je kroz umiranje ljudskih odnosa duboko življenih uz svoju djecu. Petar je  kroz vlastitu bolest i tjelesno trošenje do obamrlosti svake tjelesne životne mogućnosti, morao pretrpjeti gubitak životnih radosti, kad ih je možda tek mogao pravo doživjeti.
Ne zaboravimo, svaki kršćanin ima priliku uvježbanom vjerom, iskušanom nadom kultivirati život ljubavlju i time osigurati komunikaciju i nakon smrti, sa svojima najbližima.
Trojstvo  vjere, nade i ljubavi je snaga kojom čovjek ima moć pobjeđivati tamu života i hladnoću smrti.
Stoga, ako vjera, nada i ljubav uđu u život s kupa s Božjom milošću, kršćanin je kadar učiniti sebe prihvatljivim u padu u Božje ruke: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46).
Takav kršćanin  može očekivati izbavljenje i spasenje koje dolazi od Gospodara naših života.
Ne prihvatimo li  život, umiranje i smrt s Kristom, doći će do kobnog odvajanja od našeg Stvoritelja. A to je Sveto Pismo objavilo kao smrtni čovjekov grijeh.
Ako smo u životu, po Kristovoj objavi, imali poslanje mudroga življenja, po njegovoj smrti i uskrsnuću imajmo i umijeće umiranja.
Poslušajmo Kristovu poruku: „Tko sačuva svoj život, izgubit će ga. A tko zbog mene izgubi svoj život, sačuvat će ga“  (Mt 10,39; Mk 8,35; Lk 9,24; Iv 12,25).
Krist je ovdje kao put spoznaje mudroga življenja, ali i mudroga umiranja.
Stoga, mi živi i preostali nasljedujmo Krista.
Nisu nam nepoznati prizori iz Biblije, u kojima se čovjeka odvraća od gradnje babilonske kule i zlatnog idola.
Nas Krist vjernom, nadom i ljubavlju izdiže da se ne postide lica naša zbog zemaljskih kumira u prijelazu na novi i vječni život.
Prema tome, tko je tako umro, dobro je umro.
Neka u ovoj mojoj zadnjoj rečenici bude iskazana sva čast pokojnom Petru, jer na zemlji smo samo gosti i uz tegoba veliki broj, putujemo kako god znamo k domovini svojoj vječnoj. Samo nas netko ispraća, to Krist je znamo mi, on odano uz nas korača kad zaborave nas  svi.
Dragi Petre, zbogom!

Župnik