1. 22. siječnja 2015.

Poštovana rodbino, poštovani prijatelji pokojnog Joke, primite moju iskrenu sućut.
Pokojnoga Joku, nisam imao priliku upoznati, jer on je zadnje dvije godine uglavnom provodio u Švicarskoj iz zdravstvenih razloga, stoga ću se više obraćati Vama, živima, i koristiti neka vaša svjedočanstva.
I sami ste svjedoci, da je  život pokojnog Joke imao i dramatične trenutke. Ti dramatični trenuci svraćali su pozornost mnogih. Joko je već duže vrijeme bio bolestan čovjek.
Ipak svaki čovjek, pa tako i pokojni Joko, u načelu  smrću postiže svoj konačni stav kojim čini konačnu odluku još za života, odluku o zbližavanju s Bogom ili otuđenju od Njega. Vjerujem da se i pokojni Joko u svojoj bolesti pitao: Zar nije mučno biti čovjek?
Teško je gledati kad moraš živjeti život koji nisi izabrao, ići ususret smrti koju nikako ne želiš, nositi bolest koja te snađe. Koliko je tu pokušaja da se nešto promijeni, a opet nas život nosi u nešto drugo, nepoznato. Netko drugi režira naš život. Kao da smo u rukama nekoga drugoga, a ne u svojim vlastitim. Uslijed velike promjenjivosti, trebalo je pronaći ono nepromjenjivo u sebi. A to je ono po čemu čovjek, i je čovjek, i nakon zemaljskog života.

I kad je čovjekova povijest na svršetku, on je onakav kakvim je sebe oblikovao i kakvim je postao. U tom svom konačnom obličju ulazi u vječnost.

• Time i Posljednji sud postaje konačnim na temelju njegovih vlastitih djela. Njegovo je oblikovanje života završeno. Stoga se u smrti uzima život krajnje ozbiljno. Onako kako je čovjek uredio svoj život, tako je udešen. Moguće je samo pročišćenje vlastite prošlosti koje se u Sv.Pismu opisuje slikom čistilišta.

Čovjek se u smrti otvara čitavom svemiru, a on je Stvoriteljev.
Svaki kršćanin „preuzimanje Kristove smrti vjerom i krštenjem…  umire s Kristom,  ali i uskrsava na novi i vječni život (Rim 6; Tim 2,11)
Osobu koju ispraćamo prošla je kroz umiranje ljudskih odnosa duboko življenih u vlastitoj bolesti. Joko, je kroz vlastitu bolest i tjelesno trošenje do obamrlosti svake tjelesne životne mogućnosti, morao pretrpjeti gubitak mnogih socijalnih i kulturnih životnih radosti.
Ne zaboravimo, svaki kršćanin ima priliku uvježbanom vjerom, iskušanom nadom kultivirati život ljubavlju i time osigurati komunikaciju i nakon smrti, jer područje duha, je područje ljubavi, vjere, nade, dobrote….

• Trojstvo  vjere, nade i ljubavi je snaga kojom čovjek ima moć pobjeđivati tamu života i hladnoću      smrti, ima moć voljeti nekoga i kad nije vidljivo s nama.
• Stoga, ako vjera, nada i ljubav uđu u život s kupa s Božjom milošću, kršćanin je kadar učiniti sebe prihvatljivim u padu u Božje ruke: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46).

Takav kršćanin  može očekivati izbavljenje i spasenje koje dolazi od Gospodara naših života.

• Ne prihvatimo li  život, umiranje i smrt s Kristom, doći će do kobnog odvajanja od našeg Stvoritelja. A to je Sveto Pismo objavilo kao smrtni čovjekov grijeh.
• Ako smo u životu, po Kristovoj objavi, imali poslanje mudroga življenja, po njegovoj smrti i uskrsnuću imajmo i umijeće umiranja.

Poslušajmo Kristovu poruku: „Tko sačuva svoj život, izgubit će ga. A tko zbog mene izgubi svoj život, sačuvat će ga“  (Mt 10,39; Mk 8,35; Lk 9,24; Iv 12,25).

• Krist je ovdje kao put spoznaje mudroga življenja, ali i mudroga umiranja.
• Stoga, mi živi i preostali nasljedujmo Krista.
• Nisu nam nepoznati prizori iz Biblije, u kojima se čovjeka odvraća od gradnje babilonske kule i zlatnog idola.
• Nas Krist vjerom, nadom i ljubavlju izdiže da se ne postide lica naša zbog zemaljskih kumira u prijelazu na novi i vječni život.

Prema tome, tko je tako umro, dobro je umro. Vjerujem da je umiranje pokojnog Joke, koje je trajalo, bilo mudro i kršćanski.
Pokojnom Joki hvala za sve što je učinio za svoj rod i svoju obitelj, koja nije mala. Petero je djece. Hvala što si učinio za ovu župsku obitelj-zajednicu u njenom nastajanju.
Neka te Tvoja djela prate i do Tvoga Nebeskog roditelja, a ja ti želim hvala i Zbogom.

Župnik