„Gospodin moj, i Bog moj“ (sv. Toma, apostol)

********

Ef 2, 19-22: Da bismo što bolje razumjeli Pavlove poruke, moramo znati kako su Židovi funkcionirali u Starom zavjetu prema drugim narodima. Bili su odvojeni od svih ostali naroda rasnim, religijskim kulturalnim i socijalnim razlikama. S dolaskom Krista, razdvojnica se ruši, i tamo gdje Krist uspije ujediniti ta dva svijeta, tu iščezava nepremostiv jaz među ljudima. On ih je ujedinio. Njegova smrt na križu jedino je sredstvo dano svim ljudima bez razlike da se pomire s Bogom. Oni koji njemu pripadaju povezani su zajedničkim vezom, koji je dublji i jači od svih ranijih razlika, rase, društvenog položaja, spola i kulture. Židovi i pogani su jedno.
Pavao ne krije potrebu zahvale Božjoj milosti, što je sve pogane izjednačio s izabranim narodom i zajedno s njim uvela u Kristovu Crkvu. Ta udaljenost od pravoga Boga, od nade, od Božjeg kraljevstva, od Krista koji to sve sa sobom donosi, i sve s njime postaje radosna blizina. Sada postoji samo jedan narod „u Kristu“ po kojem je ostvarena blizina Bogu. Pred Pavlom iskri slika jeruzalemskog hrama u kojem se očitovala izvanredna Božja snaga samo prema Židovima. S dolskom Krista, ruše se razdvojnice i Božja dobročinstva, poput poplave razlijevaju se po čitavom svijetu. Krist je stavio izvan snage Zakon s njegovim zapovijedima, ali ne i smisao Zakona, kojemu je dao novi evanđeoski duh. Tako Crkva, kojoj je Krist Glava i zaglavni kamen, postaje pravi „nebeski Jeruzalem“. Stoji na zemlji, a dotiče se neba. Kršćani, sagrađeni na temelju apostola i proroka, postaju „ukućani Božji“ i uživaju toplinu obiteljskog života kao djeca Božja. Božje prebivalište nije više u zgradama napravljen ljudskom rukom nego je njegov pravi stan u zajednici otkupljeni. To je Crkva, novo čovječanstvo u Kristu, Crkva koja se sad zove grad, novi Jeruzalem, sad Hram, sad zaručnica Kristova, sad tijelo Kristovo.

*********

Iv 20, 24-29: Toma apostol, koji kod prvog ukazanja Uskrsloga nije bio prisutan, ne vjeruje svjedočanstvu očevidaca koji tvrde: „Vidjeli smo Gospodina“. On ne želi samo riječi, nego želi vidjeti i dodirnuti. Nakon osam dana Isus opet stupa pred apostole i poziva Tomu da se uvjeri i poručuje Tomi: Ne budi nevjeran nego vjeran. Toma, razoružan susretom s Uskrslim, prelazi i stanja nevjernika u vjernika. Jasno ispovijeda svoju vjeru: „Gospodin moj, i Bog moj!“. Tada Isus daje svoje zaključno blaženstvo svima koji nisu bili među prvim svjedocima: „Blaženi koji ne vidješe a vjeruju“