Kršćanska braćo i sestre!

Za Ivana Krstitelja, kao i za njegova rođaka Isusa, život je imao sve naznake tragične veličine.
Nebeski znakovi svjedočili su o tome djetetu čak i prije njegova rođenja.
I kad je došlo vrijeme za Ivanovo obrezanje, osam dana nakon rođenja, djetetu su dali novo ime, Ivan, usprkos tome što su susjedi i prijatelji uputili Elizabetu: „Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.“
         U Bibliji je ime uvijek označavao čovjekov karakter i poziv: nebesko ime naviještalo je poziv s posebnim poslanjem.
         Abramovo ime promijenjeno je u Abraham jer je bio otac mnogih naroda;
Šimunu, sinu Joninu, novo je ime bilo Stijena ili Petar jer je trebalo biti stijena Crkve;
Savlu je novo ime bilo Pavao jer je sada trebao biti apostol poganskih naroda. Nije ni čudo da ljudi „razmišljaju o tome (o Ivanu) pitajući se: Što li će biti od ovoga djeteta?“ „Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.“
         Ipak, taj poseban poziv imao je sve naglašene oznake tragične veličine.
Ivan Krstitelj bio je tako velik da je sve proročko poslanje hebrejske Biblije bilo sažeto u njemu, od Mojsija o kojemu Sveto Pismo kaže:
„Ne pojavi se više prorok u Izraelu ravan Mojsiju“ (Pnz 34,10),
do Izaije čije je zlatno pero i duhom ispunjeno srce navijestilo Emanuelovo rođenje (7,14).

S poslanjem Ivana Krstitelja ‘gore’ su se slegle, a doline ispunile kada je glas viknuo iz pustinje (Iz 40, 35).
Pa ipak, Ivan, gorljivi prorok istine i pravde, prepušta svoje mjesto Isusu. Ivanove se riječi u Novom Zavjetu spominju vrlo izrazito:
„Nisam ja onaj za koga me vi držite. Nego za mnom evo dolazi onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.“
Kako se te riječi često navode, počinjemo otkrivati kako Novi zavjet nedvosmisleno želi potvrditi da Ivan Krstitelj nije Mesija.
Čitajući odlomke o Ivanu u najranijem Evanđelju po Marku, a zatim u Matejevu, Lukinu i, konačno u Ivanovom evanđelju, vidimo jasnu podjelu i odmak Isusovih učenika od Ivanovih.
Iz  ne biblijskih  dokumenata znamo da su Ivanovi učenici kasnije oblikovali svoju vlastitu sljedbu, različitu od kršćanstva; bili su brižljivi u nasljedovanju Mojsijeva zakona i odbijali su priznati Isusovo Božanstvo.
Tragična veličina Ivana Krstitelja jest: da starina – posebno na svojem vrhuncu – umire vrlo teško.
Naravno, Ivan nikada nije osjećao odbojnost prema Isusu i Isusovim prvim učenicima.
Ipak, on je morao osjetiti bol odijeljenosti i agoniju života koji završava s nekim drugim i negdje drugdje, Ivanovi najbolji učenici otišli su nasljedovati Isusa (Ivan 1, 37-39).

Kako bi pronašao mir usred toga rastućeg i mračnog otajstva prividnog pada, Ivan se mogao okrenuti istim spisima koje je navodio u prvim danima svoje službe na rijeci Jordanu.
U to vrijeme Ivan je razumio sebe kao glas koji viče. „Pripravite Jahvi put kroz pustinju“ (Iz 40,3).
Sada, na kraju, Ivan je mogao naći snagu u tekstu Iz 49: „Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje spomenuo se moga imena… Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu… kod mog Boga nagrada je moja“.
Poziv Ivana Krstitelja da uputi na Isusa spasitelja mora oživjeti  svatko od nas.
Rođeni smo poput Ivana da prepustimo mjesto Isusu.
Kada smo dosegli svoj trenutak snage, uvida, sposobnosti i punog poziva, pozvani smo prihvatiti činjenicu da za nama dolazi Isus.
Naš život treba biti upijen i preobražen – možda na način koji nismo nikada anticipirali – brakom, pozivom u svećeničku službu, samačkim životom ili bolešću i smrću neke voljene osobe.

U takvim trenucima trebamo iznova čitati današnje misno čitanje i poput trenutka u Ivanovom životu i u euharistiji još jednom čuti riječi: „Evo Jaganjca Božjeg .“
Ta rečenica koju je prvi izgovorio Ivan, jest poziv Crkve na svetu pričest.
Evo nas Ivane tu kod onoga na koga si upro prstom: „Evo Jaganjca Božjeg“.
Amen!

Župnik