Dobrostiva ruka Boga moga bijaše nada mnom (XXVI. tj. sr. Sv. Franjo)
************
Neh 2, 1-8: Izraelci su u Babilonskom ropstvu od 587-539 g. pr. Kr. , među njima je i jedan istaknuti Židov Nehemija. Iako je jedan dio nakon pada Babilonije, dopuštenjem perzijskog kralja Kira već ostvario povratak u domovinu, Nehemija je uz veliki dio Židova odlučio ostati u Babilonu. U svojoj domovini, „obećanoj zemlji“ ostavili su razoren grad Jeruzalem, hram i gradske zidine, i to je otežavalo povratak iz dijaspore. Imalo osviješćen Židov u dijaspori razmišlja o povratku i živi u nadi koju su proroci u progonstvu neprestano podizali. A u to doba grad bez obrambenih zidina bio je na milost i nemilost bilo kakvom neprijateljskom napadu. Neprijatelja nije manjkalo, jer zemlju koju su ponovo zauzeli nakon povratka iz Egipta, ostavilo je trajne posljedice sve do danas zbog loših ratnih odnosa sa susjedima. Svemu je tome zlu doskočio i dao novi poticaj za život povratnika kraljev namjesnik Nehemija. On je jedan od onih Židova koji su ostali u Babilonu. Ondje je nastavio karijeru: postao je kraljev peharnik, a to je čovjek od povjerenja koji je morao provjeravati pića što ih je vladar pio kako bi se spriječila moguća trovanja. I jednog dana, dok se Nehemija nalazio u gradu Suzi u prisustvu kralja i kraljice, kralj spazi na njegovu licu znakove tuge i prijateljski ga upita za razlog. Nehemija mu izloži vijesti što su mu stigle o žalosnom stanju u Jeruzalemu. Kralj mu dopusti da ode u Jeruzalem u kojem je Hram već bio obnovljen 515 pr. Kr. zahvaljujući revnosti proroka Hagaja i Zaharije. Kralj mu daje propusnicu za mjesne vlasti i kraljevsku odluku kojom se dopušta obnova zidina. Osim toga, on sam je imenovan namjesnikom Judeje. Bilo je to 445 g. pr. Kr. Nehemija je s malom pratnjom stigao u Jeruzelem i nakon noćnog razgledavanja zidina skupio je i oduševio narod za pothvat koji nije bez teškoća. U 52 dana grozničavog rada s mnoštvo radnika, zidine grda bile su ponovno obnovljene i spremne za posvetu. Nehemija završava svoj izvještaj s opaskom kako: „dobrostiva ruka Boga moga bijaše nada mnom.“

***********
Lk 9, 57-62: Vidjeli smo u prethodnom poglavlju kako je Isus na putu prema Jeruzalemu navijestio svoje posljednje dane patničkog i prve dane proslavljenog života: muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća. Putujući kroz Samariju, dade se primijetiti kako su Samarijanci bili protiv jeruzalemskih hodočasnika, jer su oni raskolničko područje. Većina je hodočasnika izbjegavala to područje, ali ne i Isus. Stog razloga, Isus ima poteškoću prenoćišta, ali i pitanja raznih prolaznika, što čujemo u današnjem evanđelju. Tako se čuje glas jednog bezimenog prolaznika: „Za tobom ću kamo god ti pošao.“ Na to mu Isus spominje uvjete života Sina Čovječjeg: on nema kuće, nema domovine, nema osiguranja i stalno je u pokretu kao Božji putnik. Koračajući dalje, Isus potiče i jednog drugog učenika neka ga nasljeduje, ali taj želi najprije urediti neke svoje obveze koje proistječu iz Tore (Zakona), i običaja. Na tomu Isus kaže: kako s dolaskom Kraljevstva Božjeg pred Bogom ne vrijede više zakoni i običaji, čak je i sila smrti slomljena. I trećem je prolazniku stavio redoslijed za život naprijed, kao što orač stalno gleda naprijed da ravno usmjeri brazde. Izgleda je Isus ovdje dobrano istaknuo novi stil života koji zahtijeva korjenite odluke za novo vrijeme.