David mora u Jeruzalem, a tisuću godina kasnije i Isus ostavlja poruku da mora u Jeruzalem (pon.3.tj.k.g.II.)

****

2 Sam 5, 1-7: U jednoj od presudnih bitaka protiv Filistejaca poginuli su Šaulovi sinovi, i sam Šaul bio je ranjen. Dokrajčio je sebi život. Nakon sedam godina prepiranja među starješinama Izraelovim došlo je do odluke da sjeverna plemena priznaju vrhovnu vlast Davidu koji je već kralj u Judeji. Skupili su se u Hebronu, predstavili se Davidu i sklopili s njime savez. Pred Gospodinovim svetištem pomažu Davida za kralja cijelog Izraela. Možda su ovo i prvi demokratski izbori u povijesti. Istina još ranije, Samuel je izjavio za Davida: „Ti ćeš voditi (pasti) moj izraelski narod“. David postavši kraljem svega Izraela, a nakon sedmogodišnjeg kraljevanja Judinim plemenom, shvati dvije stvari. Prvo: Jeruzalem treba osvojiti. Evo i zašto. Jeruzalem je vrlo star grad, a postojao je još u Abrahamovo vrijeme, i nastanjen je kanaanskim plemenom. Grad je sagrađen u podnožju brda s dubokim i strmim dolinama s tri strane, bijaše praktički neosvojiv. Tako čvrsto sagrađen stvarao je zapreke između Judina i sjevernih plemena, stoga je tu zapreku trebalo otkloniti. Drugo: Jeruzalem je idealno mjesto da postane glavni grad kraljevstva. Bijaše to neutralna zona na kojoj bi kraljevski dvor nadmoćno dominirao. David nije imao izbora, nego osvojiti Jeruzalem. Prilazi gradu i obećava: “Onaj među vama tko iznenadi Kanaance i uspije se uvući kroz kanal postat će poglavar i knez.“ Naime, kanal je uski tunel, djelomično strm, poput bunara, i bio je jedini izvor vode blizu Jeruzalema, a povezan je s unutrašnjošću grada. Na ovako opasan podvig odlučio se Joab s nekolicinom ratnika. Pope se kroz tunel, i stigavši iza leđa braniteljima Jeruzalema, zateče ih nespremne, otvori gradska vrata Davidu i njegovoj vojsci. Grad je bio osvojen, a David na najvišem mjestu zvanom Sion, sagradi svoju kraljevsku palaču. Jeruzalem postade „Davidov grad“ i prijestolnica Izraela.

***********

Mk 3, 22-30: Iako, Isus nije daleko odmakao u svojem naviještanju Kraljevstva Božjega, i ovo što je na samom početku učinio riječima i djelima, zagibao je mnoštvo naroda iz svih krajeva. Ali, njegova djela i riječi, provociraju postojeće vjerske i političke strukture. U takvim okolnostima, Farizeji i herodovci, zaista idu u drugu krajnost. Usprkos očitoj blagodati njegova djelovanja, oni u Isusu ne vide ono što on stvarno jest – Božji Sin i Mesija, nego govore da je Isus poslanik od Zlog duha. Kad bi oni bili u pravu, sotona bi bio samoubica, kao što su svi koji poput farizeja, dobro nazivaju zlim. Oni tvrdoglavo niječu djelo Duha Svetoga. Isus je ovdje dovoljno jasan: tko bi god pripisivao zloduhu ono što čini Duh Sveti, odbija svjetlo božanske milosti i oproštenja, koje iz nje izvire. Takav stav po svojoj naravi isključuje spasenje – krivac je grijeha vječnoga, kako kaže Isus.