Župna zajednica sv. Petra i Pavla 29.lipnja 2022. g. proslavila je svoj Patron, kojemu je prethodila trodnevna priprava. Prvi dan trodnevlja predslovio je sv. Misno slavlje župnik Matija Šimić. Drugi dan predslovio je ovogodišnji naš mladomisnik dominikanac p. Mario Udovičić. Treći dan trodnevnice predslovio je dr. Zvonko Džankić, dominikanac sa službom u Provincijalnoj upravi. Trodnevnom je bogoslužju prethodila krunica koja je moljena u trostrukom obilaženju župne crkve Sv. Petra i Pavla. Na kraju svakog svetog misnog slavlja svećenici su zajedno s narodom obnovili ‘zavjet vjere’ u obrascu molitve sv. Tome Akvinskog, dominikanca. U sva tri dana, kao i na sam dan Patrona, božanska liturgija uzveličana je liturgijski pjevanjem velikog župnog zbora kojim ravna g. Ljubica Ćulap uz pratnju orgulja koje orkestrira g. Božica Kovačevi.
I tako je Župna zajednica, pripremljena duhovnim trodnevljem koje je ujedno i uvod za pripremu ‘Mlade Mise’, vedro i radosno dočekala svečarski dan u čast našim apostolskim prvacima sv. Petru i Pavlu u čijju je slavu i čast slavljeno svečano sv. Misno slavje u 11:00 sati. Bogoslužje je predslovio,  uz koncelebraciju 16. svećenika, prof. dr. Slavko Slišković, provincijal Hrvatske dominikanske provincije.
Njegovu kompletnu Homiliju donosimo u cijelosti 

 

Dragi vjernici štovatelji apostolskih prvaka Petra i Pavla, koje Crkva časti istoga dana u spomen na njihovo zajedničko mučeništvo podneseno iz vjere u Isusa Krista u vrijeme progona koje je potaknuo rimski car Neron protiv kršćana.

Crkva svete časti iz dva razloga. Prvi je što vjerujemo da su već u zajedništvu s Bogom pa nam mogu biti zagovornici kod Njega, a drugi je što ih iz te vjere želimo nasljedovati i slijediti njihov primjer kako bi i sami postali dionici nebeske radosti i zajedništva sa Svetim Trojstvom.

Svjesni svoje slabosti i grešnosti znamo da je taj cilj teško postići, a vlastitim snagama i nemoguće, jer u svakome od nas ostaje ona mrlja istočnoga grijeha koja nam omogućuje da pored dobra biramo i činimo također zlo. Dok nam za zlo nije potrebna pomoć, dovoljno je prepustiti se svojim nagonima, za dobro nam je potrebna milosti Božja. Upravo zato molimo zagovor svetaca da nam je od Boga izmole.

Crkva svjesna ljudske naravi koju milost usavršuje, želi nas ohrabriti biblijskim tekstovima. U njima se uviđa sklad ljudske nemoći i Božje snage, ljudskih razlika i Božjeg Duha jedinstva.

Svetopisamski opisi Petra i Pavla koje smo slušali pokazuju nam kako su ova dva čovjeka u bezizlaznoj situaciji. Ne mogu se nadati pomoći od bilo koga. Bog im je jedina okrjepa i sigurnost. Samo on ih može izbaviti. Pred očitim otajstvom ne mogu se pouzdati u svoje tijelo i krv, nego u Oca koji je na nebesima. Upravo zato u njima slavimo Božju veličinu. Božje djelovanje na njima i po njima vidljivo je i iz njihove međusobne različitosti. Nisu se za svoga zemaljskog života često susretali niti su bili snažno povezani. Različito im je podrijetlo, obrazovanje i narav, a psihološki profili uvelike im se razilaze. Životni putovi, pa i smrt nisu im bila jednaki. Zato u Petru i Pavlu prepoznajemo kršćane svih generacija po kojima Bog djeluje u svakom vremenu i nama poručuje da i po nama može djelovati u naše vrijeme.

Petar je pripadao nižem društvenom sloju ljudi koji jedva preživljavaju radeći svoj posao, krpajući mreže i loveći ribu u ne baš bogatim vodama. Koliko nas je takvih?!

Pavao potječe iz obitelji koja je svojim ugledom i bogatstvom stekla i Rimsko državljanstvo pa se čak mogao prizvati na samoga cara kad je posumnjao u pravednost suđenja u Izraelu.

Razlikuje ih i učenost.

Petar je neuk i jednostavan. Kad je čuo za Isusa ide se uvjeriti, vidjeti i svojim zdravim razborom prosuditi. Nije u njega bilo velike filozofije i teologije. Poslanice su mu prvenstveno upute za praktičan vjerski život pun primjera iz svakodnevice. Njegove propovijedi svjedočanstvo su onoga što je vidio, čuo i doživio – čemu je bio svjedok.

Pavao je pak učeni farizej. Dugo je studirao Sveto Pismo i židovski zakon. Uvjeren u njihovu ispravnost ide učiti druge, pa ako treba čak i silom nametnuti to učenje. Niti nakon obraćenja ne postupa drukčije. Najprije se povlači te uči Kristovo evanđelje kako bi se uvjerio u njegovu ispravnost da bi ga mogao propovijedati. Tek nakon toga nastupa. Njegovi nastupi pravi su primjer dobro pripravljenih govora i dobro promišljenih riječi koje će slušatelju biti jasne. Obraća se svakome na njemu blizak način. Poslanice su mu prepune dubokih misli koje na završavaju samo na onomu što je oko vidjelo i uho čulo, nego ide u više sfere.

Ni po naravi nisu bili isti.

Petar je bio prevrtljiva kukavica, plah i promjenjiv. Brzo se zagrijao, a još brže ohladio. Često je mijenjao mišljenje. Najprije Isusu ne dopušta da mu pere noge, a onda traži da opere i glavu. Želi hodati po vodi, a potom ne može ni plivati pa moli da ga se spasi. Hrabro obećava umrijeti s Kristom, a prvi bježi. Vadi mač za borbu, a pred sluškinjom se lažno zaklinje. Nije čudno da se u Rimu nalazi crkva znakovitog imena „Qvo vadis“ jer je prema predaji sveti Petar pokušao pobjeći iz prijestolnice Carstva kad su započeli progoni, a onda je susreo Isusa te ga upitao „Qvo vadis, Domine? – Kamo ideš, Gospodine?“, a Isus mu odgovara da ide u Rim ponovno biti razapet kad on bježi. To je Petra posramilo i potaknulo da se vrati i podnese mučeništvo!

Pavao je pak hrabar i odlučan, s jasnim ciljem. Hrabro progoni kršćanstvo, još hrabrije ga naviješta. Ne može ga, kako sam kaže, spriječiti ni smrt, ni život, ni gospodstva, ni vlasti, ni bogatstvo ni siromaštvo… Za njega ne vrijede one upozoravajuće riječi iz Ivanova evanđelja: o kad bi bio hladan ili vruć, ali ti si mlak... Nikada nije mlak. Uvijek je do kraja odlučan i kao progonitelj i kao navjestitelj. Za njega ne postoje granice.

Zato može tako samouvjereno izjaviti: Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga mi je pripravljen vijenac pravednosti…

Petar i Pavao su se susreli tek nekoliko puta. Kad je doživio obraćenje Pavao ide i propovijeda, a tek kasnije dolazi u Jeruzalem upoznati Petra i druge apostole s vjerom koju naučava da bi se uvjerili da je ispravna. Petar i apostoli potiču ga da nastavi. U današnjem evanđelju Isus govori Petru: Ti si stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju. Stoga se može kazati da Pavao dolazi k Petru kako bi i sam postao dio Crkve, kamen uzidan u građevinu sazidanu na Petru. Pavao je farizej, učenjak koji radosnu vijest svjedoči propovijedanjem. Zato je važno da Petar potvrdi ispravnost njegova nauka.

Drugi, pomalo neugodan, susret dogodio se u Antiohiji. Petar živi i propovijeda među poganima. Međutim kada dolaze Židovi iz Jeruzalema, on se povlači ne želeći da ga vide s njima. Pavao pokazuje svoj odlučan karakter te Petra pred svima opominje. Dok je Pavao onaj koji svjedoči propovijedanjem, Petar svjedoči životom. I kao što je bilo bitno da Petar potvrdi ispravnost Pavlova nauka, tako je nužno da Pavao potvrdi dosljednost Petrova života.

Treći susret plod je dva prethodna. On je dovršenje. Obojica su poginula u Rimu za vrijeme Neronova progona kršćana do kraja vjerni onomu što su živjeli i naučavali.

I još jedna karakteristika ove dvojice svetaca mi se čini izuzetno bitnom za nas danas, a to je spremnost na kajanje i obraćenje. Obojica su veliki grešnici, ali i veliki obraćenici. U svojoj su slabosti bili spremni prihvatiti Božje praštanje. Za razliku od Jude koji je jednom izdao Isusa, ali nije vjerovao u obraćenje pa se u znak kajanja ubio; Petar više puta zatajuje Isusa dok Pavao dopušta da se ubijaju kršćani, čak i sam u tome sudjeluje, ali obojica vjeruju da je Božja milost veća od svih naših slabosti. Kako nam je potrebna ta vjera! Dok smo na zemlji griješit ćemo, ali vjerom u Božje milosrđe nastojat ćemo se i popraviti!

Stupajući u živote tako različitih ljudi, kao što su Petar i Pavao, Isus Krist nam je ostavio poruku da je on onaj koji siromaha podiže i daje mu ljudsko dostojanstvo, a bogatog potiče da se ne uzvisi nad drugima. On neuku daje životnu mudrost i učenom ukazuje da ne može sve svojim umom kontrolirati.

On plašljivoga ohrabruje pokazujući mu da svatko ima u Bogu Oca u kojega se može pouzdati, a hrabrome ulijeva svijest da ni jedan čovjek nije sam sebi dostatan. On od grešnika čini sveca i od slaboga čovjeka odvažnog svjedoka Božjeg.

Pogledamo li nas okupljene na ovo misno slavlje također ćemo vidjeti da smo različiti po bogatstvu, obrazovanju, znanju, naravi… Već to naše zajedništvo poticaj je da se ljudi upitaju: Tko je onaj koji ih tako različite može ujediniti? Naše jedinstvo treba biti potvrda vjere u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Sazidani na Petru zajedno s Petrom ispovijedamo: Isus Krist je Sin Božji. On je jedini Spasitelj svijeta. Zajedno s Pavlom tu radost spasenje želimo navijestiti cijelome svijetu otvarajući se svima i pozivajući svaku osobu u naše zajedništvo.