Peta nedjelja kroz godinu 2024 – b

U Knjizi Jobovoj, koja spada u knjige Mudrosti, čujemo glas Joba: „Nije l’ borba život čovjekov na zemlji i dani mu kao dani nadničara… Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.“ (Job 7,1-4)

Bacimo li oko na svijet koji nas okružuje, možemo zaključit da je uređen s mnogo smisla.

Najmanji cvjetić je remek djelo.

Koja li se sila samo skriva u građi atoma?

Koji li zakon vlada u gravitacijama?

Svemu tome ljudski um do danas nije došao do kraja.
Organi i nagoni u čovjeku imaju važne ciljeve.
Čovjek pronalazi i spoznaje mnoge istine.
Sve oko nas je skladno uređeno.
A čovjek je često pritisnut patnjom i boli.
Zar da čovjek nema smisla, pritisnut bolima, a pored njega sve tako divno i smišljeno uređeno?
Zato se Job pita: Je li čovjek glupa tvorevina?

Čovjekova težnja da vječno živi, zahtijeva dimenziju koja nadilazi ovaj naš zemaljski život.
Tu  Job zaziva Gospodina.

On vjeruje i prihvaća sve slabosti, lomove i padove u ovom životu.

On prihvaća i ono beskonačno u našoj težnji. Prihvaća veličinu i neograničenost za kojom potajno čezne.

I to Jobu daje dublji smisao njegova života.

Smisao njegove patnje sastoji se u tome da izdrži i podnese te napetosti u ovozemaljskom životu i nađe nadzemaljsko.
On otkriva u ljudskom biću ono božansko.
To Jobu daje čvrsto tlo pod nogama, u očajanju nalazi novu nadu.
Vjera mu daje snagu za naprijed i na njoj gradi svijet. On računa s Bogom.
Pogledajmo malo današnje Evanđelje: Isus iscjeljuje bolesne. (Mk,1,19-39)
Iz ovog evanđeoskog teksta možemo zaključiti kako ljudski život ide u mnogim pogledima prema dolje, ali i u mnogim prema gore.
Realnost života kaže:

Sve što služi napretku, može služiti i uništenju

Napredak smo često platili krvlju i suzama.

Često ono što nam je donijelo olakšanje, donijelo je i opasnosti.

Svatko se od nas sukobljava u mnogim ljudskim besmislima, ne samo u tjelesnoj boli, za koju često molimo iscjelenje.

Dvije trećine čovječanstva gladuje, a drugi žive u izobilju.

Vode se ratovi, a da se oni kojih se to tiče i ne pita.

Mnogi umiru mladi, dok drugi pokraj njih jako raskalašeno žive.

Kako to da čovjek želi dobro, a u njemu samome ugnijezdilo se toliko zla?
Zar se čovjek ne osjeća čudno dok je izručen sudbini nad otvorenim grobom?
Što u stvari Isus čini u današnjem Evanđelju?

On vraća ljudima tjelesno zdravlje i time očituje kako je Bog dobar prema njima.

On ovim primjerima odgaja vjeru učenika koji su pozvani da postanu njegovi svjedoci.

Ovaj evanđeoski tekst, zaista zaslužuje našu pažnju.
Jer, mi se često ponašamo poput one grčke priče o Sizifu:
Sizif se naime previše navezao na stvari ovoga svijeta, bogovi su ga osudili da neprekidno kotrlja uzbrdo jedan kamen. Sizif se muči, ali sve je uzalud. Kad dođe pred cilj, težina kamena prevagne i skotrlja se nizbrdo…. I muka Sizifova počinje iznova, dok je smrt ne dokrajči.
Zar ova sudbina ljudska nije glupa?
A, je li Sizif jedini, završiš jedan posao za druge, oni Te guraju u drugi. Pa tko je tu glup, ti koji guraš kamen uzbrdo, a on opet ode nizbrdo, ili oni koji ti naređuju da guraš kamen uz brdo. Ti sam prosudi.
To kaže i Job, koji nije tu stavio točku, nego se uzda u Gospodina koji daje smisao patnji u sadašnjem životu i nudi vječni život. Job je riješio besmisao svoga života, vjerom i pouzdanjem u Gospodina.
On vjeruje da Gospodin ima moć riješiti nepravdu, suze i bol, zlobu i mržnju. Za njega je život bez vjere i pouzdanja u Boga besmisao i apsurd.
A život s vjerom i pouzdanjem u Boga pun je nade, ljubavi i radosti.
Kad sami kao vjernici, dublje razmislimo, zaključujemo:
Čovjek nije glupa tvorevina, a može to biti, ali kad sazna što je, divi se sebi, ili se čudi kako je bio glup.
Mi u Objavi spoznajemo da je naš svijet, a time i čovjek, uza sve neskladnosti, ipak divno uređen i s mnogo smisla.

Župnik