Deseta nedjelja kroz godinu 2024.-b

Nakon objave Svetih Otajstava po Isusu Kristu, ulazimo u razdoblje liturgijskog vremena kroz godinu.
Knjiga Postanka, koju  čitamo na ovu Desetu nedjelju kroz godinu, vodi nas do samog početka ljudskog bića, koje je pozvano da u programu svoga života, Stvoritelja ima  na prvome mjestu.
I prema biblijskim izvještajima, čovjek nije  poštovao Hijerarhiju kozmosa.

Zbog nepoštovanja Hijerarhije, zahladili su odnosi između Stvoritelja i Stvorenja-čovjeka.

Zbog grijeha uslijedila je i kazna smrti.

Biblijski izvještaji sežu unazad 6000 godina.
Znanost koja proučava prirodu ukazuje na tragove života i do tri milijarde godina, ali ne i čovjeka.
Čovjek se pojavio u određenom vremenskom periodu kao vrhunac života na Zemlji.
Zbog svojih umnih i voljnih sposobnosti kojima je obdaren, svoj život neprestano usavršava, ali preuzima i sve veće odgovornosti za ovaj svijet koji mu je povjeren.
Ipak najveća odgovornost čovjeka jesu međuljudski odnosi.

 

Oni počivaju na ljubavi i povjerenju.

U kontekstu današnjih biblijski poruka, odnosi prema Bogu počivaju na Vjernosti.

Bog uvijek ostaje vjeran, ali s čovjekom to nije uvijek tako.
On je pozvan neprestano obnavljati svoju vjernost.

Sveti Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima piše: „Ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja…“ (2 Kor 4,13-5,1)

Zato i Krist prema današnjem Markovom Evanđelju, zbog stalne Vjere i Nevjere, propovijeda Kraljevstvo Božje.

U Kraljevstvu Božjem Isus ističe nova načela života, koja moraju biti utemeljena i življena na Božjoj zapovijedi Ljubavi.

Isus ističe koje stanje nastaje nakon uspostave Kraljevstva Božjega. To je stanje Blaženstva.

U svom govoru na gori, jasno kaže: tko su ti Blaženici koji mijenjaju svijet.

Nije ni Isus prešutio, pa ne smijemo ni mi prešutjeti, kako čovjek neprestano dolazi i do granica svojih mogućnosti.
Prije svega njegovo ga tijelo sapinje u okove: umori se, oboli, ogladni.

Za svakoga čovjeka predstoji granica smrti.

I duh neprestano nailazi na neprodorne zidine.

Mnogo toga ostaje u našem razumu zatvoreno, ono što smo nekoć znali zaboravljamo.
Veoma je grčevita muka nečeg se sjetiti, ali često nam to i ne uspijeva.
Čovjek međutim navaljuje na te granice, stalno ga nešto tjera da ih preskoči.
On je duhovno živo biće.
U njemu je sadržan čitav Svemir, kako kaže Toma Akvinski.
Naš razum neumorno traži istinu.
On otkriva i zaključuje mnoge uzročnosti.
Ipak čovjek nije apsolutno slobodno biće.
On ima i mnoge predodređenosti.
Tu je Božja providnost. Granice ipak postavlja Bog.
Valja istaći da tamo gdje počinje sloboda čovjeka, počinje i njegova odgovornost.
O tome Isus govori.
Čovjek ima dva stanja Nevjeru i Vjeru. Ima odgovornost za dobra i zla djela.
I zaista je čovjek svijet za sebe.
Čovjek ipak, koliko god ga poznavali ostaje Tajna.
On sam ima težnju što bolje upoznati sebe.

Ali to ne može bez Stvoritelja.

To ne može bez potpune Istine o kozmosu, kojemu je on kruna.

Isus govori kako se neki grijesi čovjeka ne mogu uopće oprostiti.
A to je otpad od Boga.
To znači: Ne priznati Duha Božjega u ovome svijetu.

Župnik