otac – otvori me

Job 42, 1-3.5-6.12-17: Ovim poglavljem završava Knjiga o Jobu i u njemu je vrhunac čitave knjige. Job sada shvaća da se upuštao u stvari kojih nije u stanju dokučiti, koje su iznad njegove moći. Ranije je poznavao Boga po onom što je slušao o njemu, a sada ga je sam vidio, kao što je i želio. Sada mu nije do toga da traži pravdu, vidio je Boga i to mu je dosta. Njegova patnja ostaje bez odgovora, ali on je ipak zadovoljan. Nezamislivo je da bi taj Bog mogao napustiti ili biti nepravedan. Može se pouzdati u njega i kad ga ne shvaća. Job je sada spreman na sve. Ne opravdava se i žali zbog žučljivih riječi. Kada promatra Boga i kad ga štuje, vidi sebe i svoje nevolje u pravom svjetlu. Job je opravdan i to će se vidljivo očitovati. Nije to sretan završetak kao u bajci, nego Bog je ukorio Joba zbog njegova stava, ali njegova je neporočnost izvan sumnje. Jobov dobar glas i ime čisti su kao i njegova savjest. Tri su njegova prijatelja u krivu, jer nisu dopuštali da istina bude veća od njihova poimanja istine, oni su krivo shvaćali Boga, dok je Job pošteno tražio istinu. Prije nego im Bog oprosti, oni trebaju zatražiti oproštenje od Joba. Tek kad je Job prihvatio svoje patnje i oprostio svojim prijateljima, Bog mu vraća bogatstvo. Prijatelji, bogatstvo, obitelj, sve mu je obnovljeno i on živi dugim životom pa uživa u zadobivenim dobrima. Mudrosna pouka će dobro doći svakom čovjeku, molitva Jobova nije bila uzaludna, rasprava s prijateljima nije bila beskorisna. Job proživljeno živi svoju vjeru i svoj život stavlja u ruke Božje, a Bog nije nikada ni napustio Joba. Bog je ovjekovječio ime Jobovo, a Job je utvrdio sliku Boga, dok ga je gledao.

Lk 10, 17-24: Još uvijek u ušima odzvanjaju Isusove riječi o sudbini grada Kafarnauma. Grad koji bi se mogao ponositi što je bio središte Isusovih djelovanja, ali uza sve to doživjet će sudbinu Babilona, jer nije poslušao Isusa. Dok su učenici Isusovi u svom misionarenju izgonili Sotonu, Isus je promatrao njegov pad. U tim pojedinačnim Sotoninim porazima vidi se već konačna propast. Zato u tekstu stoji „vidim gdje pade“, iako tek pada. Njegova neprijateljska sila mora ustuknuti pred moći koja izvire iz Kristova poslanja. Sada Isus ima razloga uskliknuti riječi Objave: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što, pošto ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima….“ I dok Objava teče dalje, Isus se okrene svojima učenicima i reče: „Blago očima koje gledaju što vi gledati.“ A one Boga gledaju licem u lice. Vidjeti Božje lice i ostati na životu, vječni je Božji dar.