Druga nedjelja kroz godinu 2022. -c.

Prošle nedjelje, na Isusovom krštenju, čuli smo riječi Oca nebeskog: „Ti si Sin moj  Ljubljeni! U tebi  mi  sva milina!“ (Lk 3,22)
U današnjem Evanđelju, koje govori o čudesnoj pretvorbi vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj, čujemo riječi Majke Isusove:

„Što god vam rekne učinite!“  (Iv 2,5).
A Isus je rekao: „Napunite posude  vodom!“ (Iv 2,7).

I jedan i drugi događaj nisu ništa drugo nego Bogojavljenje ili Objava Božja, koja priopćuje.
Tko je ustvari Isus Krist.
Ova Božja šetnja prema očima koje gledaju i ušima  koje slušaju ove prizore, zahtijeva pozornost. Bit će to putovi ljudske spoznaje koja ljude vodi do Objavitelja.
Bog nije stranac za čovjeka i ovaj svijet, ali to ne smije biti ni čovjek.
Svjedoci smo iz našeg  svakidašnjeg života, kada dva čovjeka uživaju međusobno povjerenje, onda oni nisu puki promatrači jedan drugoga, nego ljudi koji primaju sve s povjerenjem i govore sve s povjerenjem, a iza svega stoji pristanak: razuma, volje i srca.
Međusobno povjerenje ili vjera u drugoga u našim međuljudskim odnosima igraju mnogo veću ulogu nego što smo je svjesni.

Oči gledaju i uši slušaju: Bog je biće ljubavi i vjere u čovjeka.

Postavlja se pitanje: Kakvo bi trebalo biti biće koje je slično Bogu?

 

Valjda bi i ono trebalo biti biće ljubavi i vjere, ne samo Bogu, nego i čovjeku.
Ako tako nije: Isus među dvanaestoricom, Judu zove Izdajnikom.
Znao je Isus, a znamo i mi:  Takvo biće nije biće ljubavi, a pogotovo ne može biti biće vjere i povjerenja.
Prema tome, otvorite malo više oči, a u vašim vjerničkim ušima mora neprestano odzvanjati zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, i gledajte:  OSOBA ISUSOVA je glavni sadržaj Evanđelja.
Čitavo Sveto Pismo želi nam objasniti: tko je za nas Isus. A Isus priopćuje bit Božje osobe.
Dakle, glavna stvar, nisu naučene vjerske istine  ili zapovijedi, nego je to živi Bog koji nam se neprestano objavljuje po Isusu Kristu.
„Napunite posude vodom!“, kaže Isus.

• On zahtijeva vjeru u svoju osobu, ali i omogućuje vjerovati.
• On pokazuje čudom pretvorbe vode u vino, i tim čudom  meni i tebi otvora oči.

Oči su prozori duše, a u duši se rađa povjerenje i vjera.
Vjera je plod Duha Svetoga.
Zato je čovjeku koji malo ljubi, jer zatvara oči i ne vidi djela, teško biti vjernik.
I to je njegova muka, koja najčešće vodi do ranog skončanja života. Juda se objesio.
Ali, je li samo Juda imao takvu sudbinu?
Gledajte samo….. iskustvo  dovoljno  govori.

Ako se malo prisjetimo prizora, kako Isus usred noći hoda po moru, a apostoli govore od uha do uha: „Utvara“, „Sablast“, pitat ćete: A što je bilo tada?
Tada im je Isus doviknuo:

„Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se!“
Petar još ne vjeruje, nego kaže: „Ako si ti, naredi mi da dođem k tebi po vodi!“  „Dođi!“  reče Isus.
„Ako si ti…“ još Petar sumnja, uz malo vjetra, sumnja se još više produbila i odvela ga pod vodu.
Uši mu nisu bile dovoljne.
Svaka dvojba, smetnja je pravoj vjeri i povjerenju. Ako još bude vremena, najčešće čovjek zavapi: Gospodine: Spasi me!
Ali upamtimo:Bog uvijek ide u susret čovjeku! Ali ne samo Bog, nego i svi Božji ljudi uvijek idu u susret, i čovjeku i Bogu.

Oni se susreću oči u oči.

Oni žive ljubav i povjerenje.

Oni predaju život jedan za drugoga.

Oni žive ljubav kao zakon života.

Tako je Isus u Kani Galilejskoj izišao u susret obitelj koja je u nevolji. Svadba je, a vina nemaju.
Isus, svojom prisutnošću govori:

Ja sam tu, i želim pomoći.

Majka Isusova govori: „Učinite sve što vam rekne.“

Ljubav je na djelu, a iz nje je istekla vjera i povjerenje.
Ništa se nije promijenilo, sve do danas.
Ljubav, vjera i nada temelj su pristupa Božjoj osobi, ali su temelj i međuljudskih odnosa.

Župnik