Govor na sprovodu Marice Protrkić (r.1943.) – 22. lipnja 2023.

Poštovana rodbino,

Kršćanska braćo i sestre, svima iskrena sućut.

Danas se sa zahvalnošću i ljubavi spominjemo naše drage Marice Protrkić. Ona je sada na posljednjem dijelu puta između smrti i vječne radosti u nebu.
Sveto Pismo nas s utjehom podsjeća da veze zemaljske ljubavi i združenost još uvijek postoje. Mi i pokojna Marica na veoma jedinstven način dopiremo jedni do drugih nadahnućem i pomoći.

         Naše su veze ljubavi i života duboko ukorijenjene u Bogu.Zadnjih godina bila si član Biblijsko – duhovne zajednice. Sustigla si ono što je za života trebalo sustići. Saznala si ono što je za života trebalo saznati.
I tako je pobjeda smrti iskapljena u Isusovom uskrsnuću od mrtvih. Stoga imamo udjela svi zajedno u Kristovom uskrsnuću.

Draga Marice,
na posljednjoj si postaji prije ulaska u nebo, i već gledaš Isusovu blizinu na mnogo snažniji i prisniji način nego ikad na zemlji.
Tvoja želja i žeđ za Bogom za tebe je u isti mah i bol i snaga. Ali, ta želja ti donosi radost jer posjeduješ što si tražila.
Tvoj izbavitelj živi.
Tvoj Otkupitelj živi.
On ti je rod, ali nije jedni, i njima danas ideš u susret. Mi to izdaleka promatramo, što ti sasvim jasno vidiš.
Upravo si to rekla na našem susretu prije dva i pol mjeseca kada si primila sv. Sakramente: „Bože, došlo je i to vrijeme“.
Da, došlo je! Bog Ti je ispunio želju.

Mi ljudi ničiji život ne možemo razumjeti do kraja, pa tako ni tvoj Maro, nisam mogao razumjeti do kraja. No, Bog je taj koji proniče naše živote, i njima osobno progovara, kao što ti je Maro progovorio, dok si tako nadahnuto rekla: „Došao je taj trenutak“.

I tada sam na trenutak ja zastao, pogledao Te, ali i Ti mene.
Kroz glavu su mi prošle brze misli: Bože, je li ja to razumijem onako kako to ona i Bog razgovaraju.

Maro naše molitve, naše pjesme u čast tvome zemaljskom i vječnom životu uvećavaju vjeru i ljubav u nama, izvode nas da gledamo Božanskog Sina, a Ti, i svoga negdar zemaljskog sina.

Toliko puta sam Ti rekao u privatnim našim razgovorima, pa nekad i dugo i kasno u noć, Maro, da je trebalo biti drugačije bilo bi.
Ali nije. To je volja onoga koji Te pozva u život, zemaljski i vječni. Stoga uđi radost Gospodara svoga.
Tvoja ljubav prema Bogu premošćivala je tvoju prikraćenost zemaljske ljubavi u vlastitoj krvi. Tako si čupala žalac boli prerane smrti svoga djeteta.
I to je čistilo tvoju ljubav da možeš zajedno stanovati u istoj kući sa svojima.
Maro, jesam li ja išta o tebi rekao? Pa skoro i da nisam. A što bi i koristilo da lijevan lijepe i pjenušave riječi. Bit će bolje ako s tobom potiho bratski trpim i slavim Gospodina, a na to nas poziva i Knjiga o Jobu koju smo čitali. Ali jedno znam: „Duše su pravednika u ruci Božjoj.“
Pa što bih ja i mogao reći kad je Tvoj život jedna bogata „Božja priča“. A ovi ljudi što te ispraćaju, svatko će od njih imati svoju priču.
A to i nije važno!
Važno je Maro, da si bila i ostala Božja, hvala Ti, i Zbogom.