Ef 2, 19-22: Da bismo što bolje razumjeli Pavlove poruke, moramo znati kako su Židovi funkcionirali u starom zavjetu prema drugim narodima. Bili su odvojeni od svih ostali naroda rasnim, religijskim kulturalnim i socijalnim razlikama. S dolaskom Krista, razdvojnica se ruši, i tamo gdje Krist uspije ujediniti ta dva svijeta, tu iščezava nepremostiv jaz među ljudima. On ih je ujedinio. Njegova smrt na križu jedino je sredstvo dano svim ljudima bez razlike da se pomire s Bogom. Oni koji njemu pripadaju povezani su zajedničkim vezom, koji je dublji i jači od svih ranijih razlika, rase, društvenog položaja, spola i kulture. Židovi i pogani su jedno.
Pavao ne krije potrebu zahvale Božjoj milosti, što je sve pogane izjednačio s izabranim narodom i zajedno s njim uvela u Kristovu Crkvu. Ta udaljenost od pravoga Boga, od nade, od Božjeg kraljevstva, od Krista koji to sve sa sobom donosi, i sve s njime postaje radosna blizina. Sada postoji samo jedan narod „u Kristu“ po kojem je ostvarena blizina Bogu. Pred Pavlom iskri slika jeruzalemskog hrama u kojem se očitovala izvanredna Božja snaga samo prema Židovima. S dolskom Krista, ruše se razdvojnice i Božja dobročinstva, poput poplave razlijevaju se po čitavom svijetu. Krist je stavio izvan snage Zakon s njegovim zapovijedima, ali ne i smisao Zakona, kojemu je dao novi evanđeoski duh. Tako Crkva, kojoj je Krist Glava i zaglavni kamen, postaje pravi „nebeski Jeruzalem“. Stoji na zemlji, a dotiče se neba. Kršćani, sagrađeni na temelju apostola i proroka, postaju „ukućani Božji“ i uživaju toplinu obiteljskog života kao djeca Božja. Božje prebivalište nije više u zgradama napravljen ljudskom rukom nego je njegov pravi stan u zajednici otkupljeni. To je Crkva, novo čovječanstvo u Kristu, Crkva koja se sad zove grad, novi Jeruzalem, sad Hram, sad zaručnica Kristova, sad tijelo Kristovo.

Lk 6, 12-19: Kod Pavla, već duže vrijeme vidimo kakav bi treba izgledati ‘profil’ jednog kršćanina. Danas kao i prethodnih dana, vidimo kod Isusa, kakav bi trebao izgledati ‘profil’ jednog „apostola“. Nakon što su izneseni okvirni standardi za jednog Isusovog učenika, Isus izabire svojih dvanaest „apostola“. To su budući misionari koje će Krist poslati, najprije u judejske i galilejske krajeve, a po uskrsnuću u cijeli svijet kao svjedoke Kristova života, smrti i uskrsnuća. Sada Isus nije sam. S njim su stalno njegovi „apostoli“. Za njima je išlo, kako danas čujemo u Evanđelju, silno mnoštvo učenika i naroda iz svih krajeva. Svi su tražili da ga se dotaknu. Tada bi svi ozdravljali od raznih bolesti i pritisaka sila Zloga (grijeha). Ako povežemo kasnije djelovanje Pavla u prvim kršćanskim zajednicama, on upravo to i naglašava kako su kršćani opravdani, oslobođeni od sila Zloga, posvećeni i osposobljeni Isusovim Duhom kojega su primili. Nameće se pitanje, gdje je tu djelatna milost samih kršćana?