Biblijsko pitanje: Zašto je bogatstvo pojedinaca uvijek unutarnji neprijatelj? (31.tj.sub)
********

Rim 16, 3-9.16.22-27: Iako svi putovi vode u Rim, Priscila i Akvila, pokršteni Židovi, žena i muž, odlaze iz Rima u Korint. Bili su vrlo poduzetni u širenju Radosne vijesti. Mnogo su pomagali Pavlu u njegovu apostolskom radu. Djela apostolska (19,23-25) spominju da su upravo oni najvjerojatnije u Efezu spasili Pavla od zgibije. Pavao spominje između mnogih Epanta koji je prvi u rimskoj pokrajini Aziji primio krštenje. Postao je prvi dar Kristu u toj pokrajini, navodi Pavao. Jako je puno onih, koji su bili ranije Pavlovi poznanici i prijatelji, koje sada susreće u Rimu. Tako je Pavao osobno poznavao jako puno onih koji su već članovi rimske Crkve. Bilo je radosno čuti da su mnogi imali apostolsko poslanje od samih apostola i tako propovijedali Radosnu vijest i prije nego bi tamo stigao netko od dvanestorice, Pavao ovdje navodi mnoge koji su u ime njegovo radili njegov apostolat kao njegova produžena ruka. Nije Pavlu nepoznata neprijateljska grupacija u ranijim postajama njegovog djelovanja, koja radi protiv Radosne vijesti, stoga upozorava da će vrlo brzo i oni za njim stići u Rim. Ali Crkva u Rimu ima već dobro korijenje i sastavljena je od svih slojeva društva. Pavao je duboko dirnut prijemom od strane kršćana u Rimu, stoga zanosno i zahvalno priznaje Božju snagu i mudrost i slavu.
***********

Lk 16, 9-15: Krist je predstavio život u prvom poluvremenu i drugom vječnom vremenu, stoga, svojim odrednicama života ostavlja snažne poruke. Neke zemaljske vrijednosti u prvom poluvremenu življenja mogu biti prepreka za vječno vrijeme. Ukazujući svojim učenicima na mudrost življenja, jer bogatstvo nije nikakva snaga za vječno vrijeme i ne osigurava život u Bogu. Bogatstvo samo po sebi je nepravedno jer nije pravilno raspoređeno prema drugima. Učenici moraju usvojiti mudrost života da je njihova imovina nagrada kraljevstva Božjeg, a zemaljsko je imanje samo ‘tuđe dobro’ koje im je Bog povjerio, o čemu treba položiti račun. Za Isusa je jasno da se ne može služiti dvojici gospodara i time poziva učenike da se odluče. Od sebe ne smiju praviti roba da robuju zemaljskim dobrima, nego potpuno u slobodi služiti u službi koja im se povjerava.