Jr 23, 5-8: Jučer smo vidjeli u knjizi Postanka kako mesijansko očekivanje ima korijen u povijesnom početku izraelskog naroda. Prvi trenutak u odabiranju naroda bio je poziv Abrahama i taj je trenutak već izričito gledao na budućnost i univerzalno poslanje tog naroda. Patrijarsi su dobili isto obećanje i bili karike u lancu koji je vodio u budućnost. Događaji Izlaska i sinajskog saveza potvrdili su Izraelovu nadu. Abrahamovo je potomstvo konačno izraslo u narod i obećana je zemlja bila na vidiku. Često je Izraelova stabilnost u Kanaanu bila neizvjesna ali se narod uspio uzdići za kralja Davida koji je doveo Izraela do najjače političke moći koju je ikada imao. Bili su to trenuci velike nade i očekivanja. Bilo je očito da je Bog uz kralja i Natanovo proroštvo povezalo sudbinu Izraela s Davidovom lozom pa je narod počeo s nadom i postojanošću gledati tu dinastiju. Tako je na prijestolju u Judeji mogao biti samo slijednik Davidove loze. Međutim kad je monarhija ipak propala proroci su ponovo gledali stvarnosti u oči. Postojao je samo jedan element, a to je čvrsto Božje obećanje Davidovoj dinastiji. Budući je monarhija propala, jedina mogućnost jest da Bog u budućnosti podigne Davidova sina te po njemu uspostavi svoje kraljevanje nad Izraelom i svijetom. Mesijansko iščekivanje nije se više vezalo uz dinastiju nego uz osobu. Taj čovjek je još uvijek imao biti Davidov potomak, ali nije imao biti tek netko iz loze, nego izvanredna ličnost. Taj je Mesija bio promatran kao kralj, ili kao prorok, ili Trpeći Sluga Jahvin,  ili Izdanak, te kao slavni Sin Čovječji završetka svih vremena. Novo kraljevstvo bit će posebno obilježeno mudrošću, pravom i pravicom, a mesija ima ime „Jahve, pravda naša“ kako to Jeremija govori. Upravo današnji Psalam 72 govori kakvo će biti Mesijino kraljevstvo. Stoga je narod kad se Isus pojavio, pozdravljao ga kao sina Davidova, a on je više volio predstavljati se kao onaj koji po patnji treba ući u slavu.

Mt 1, 18-24: Isusovo rodoslovlje, koje smo jučer čuli, služi kao dokaz da je Isus baštinik obećanja koja su dana Abrahamu i Davidu. A rođenje Isusa zbilo se ovako: Njegova majka Marija, zaručena s Josipom prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. Čuli smo u rodoslovlju: „Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.“ Josip je stoga Isusu samo poočim. Tko je onda pravi Isusov otac? Čujemo da je od Duha Svetoga. Ovdje treba istaknuti da je Isusovo začeće novo stvaranje, a ne začeće po Bogu. Bog stoga nije Isusov biološki otac. Bog je uvijek Otac, Sin i Duh. Isusovo začeće ne znači da se rađa novi Bog-Sin, nego da Bog kao Sin u čovjeku Isusu k sebi privlači čovjeka stvorenje, tako da je on sam čovjek. Ono što je Bog po proroku obećao sada je ispunio. Tako je izraelska povijest postigla svoj cilj u Isusu Kristu, sinu Davidovu, Sinu Abrahamovu. Tek će Uskrs objasniti Božić, što će i samim apostolima pomoći potpuno razumjeti objavu po Isusu Kristu.