Nad grobom kraljice Katarine Kosače 29. IV. 1979. u rimskoj crkvi Ara Coeli

Okupili smo se u spomen 1100-ljetnog opredjeljenja i povezanosti Hrvata sa Sv. Rimskom Crkvom kojoj je Isus za temelj postavio Sv. Petra i njegove nasljednike u Rimu. Ovom zgodom zahvaljujemo Bogu i ponosimo se što tako dugo kao kršćanski narod postojimo, uza sve teškoće koje su nas u tako dugoj prošlosti snalazile. Isto smo tako ponosni što se u tome svom opredjeljenju nismo nikada pokolebali. Znamo naime da nije teško priznati spoznatu istinu i stvoriti dobru odluku; ali se uz milost Božju traži i izvjesno junaštvo da čovjek ili narod ostane vjeran i dosljedan kroz tako dugo vrijeme. Ima ih od nas većih i jačih koji se ne mogu time pohvaliti. To je sigurno dar Božji za koji moramo biti zahvalni Bogu i ostati i dalje vjerni.

U ovoj crkvi nalazimo jedan posebni poticaj i primjer ustrajnosti u opredjeljenju za Boga i Crkvu svetu Božju, jer je ovdje pokopana jedna od naših velikih žena, bosanska kraljica Katarina koja je u Rimu na glasu svetosti umrla 25. listopada 1478. Mi smo to komemorirali u nedjelju 29. listopada 1978. o 500 godišnjici na Kupresu u crkvi koja stoji na istim temeljima na kojima je kraljica Katarina gradila crkvu Presv. Trojstva u ondašnjim Vrilima, današnjim Otinovcima. Smatramo opravdanim da se i ovdje sjetimo te velike i svete kraljice: tko je bila, po čemu je velika, što nam kaže.

Bila je žena kralja Stjepana Tomaša Kotromanića, a kći hercega Stjepana Kosače o kojem povjesničari ne znaju reći koja je njegova vjera, jer ga ni jedna nije željela priznati svojim članom. Takav je bio! S majčine strane Katarina potječe od roda Balšića, vlastelina iz Zete ili Duklje – današnje Crne Gore – koja je onda bila katolička zemlja. Po prababi Jeleni (kćeri kneza Lazara) Katarina je u krvnom srodstvu i s carem Dušanom Stefanom, kako kaže nadgrobni natpis. Majka joj je Jelena Balšićka svome mužu hercegu Stjepanu rodila – koliko znamo – troje djece od kojih je valjda prva Katarina, rođena 1424. ili 1425. najvjerojatnije u tvrdom gradu Sokolu na sastavku rijeke Tare i Pive nad Stipanj poljem.

U naponu snage obitelji Kosača je pripadalo područje od Goražda i Mileševa do Herceg-Novog i Risna u Boki te od Nikšića do Cetine i Omiša. Osim glavnih očevih sjedišta Sokol-grada u Podrinju i Blagaja u Zahumlju, Katarina je sigurno upoznala i ostale krajeve u Podrinju i Hercegovini te svakako luku Drijeva – po prilici današnje Dračevo nasuprot Gabeli, odakle su plovile manje lađe do Dubrovnika, Kotora, Splita i sl. U posjedu je njezina oca bio i Novi u Boki, gdje su, bar povremeno, živjeli njezini rođaci Balešići. Mora da je dolazila i u Dubrovnik, s kojim joj je otac nekad bio dobro, a nekad čak i u ratu.

Naobrazbe Katarina nije mogla primiti od oca koji se inače sukobljavao i s ženom Jelenom, a osobito sa sinom Vladislavom i ostalom vlastelom. Tako je Katarini glavnom odgojiteljicom bila dobra majka-patnica. Od nje je naučila pismo „bosančicu“, kojom je bio pisan njezin prvi nadgrobni spomenik u ovoj crkvi, umjesto kojega sada stoji latinski prijevod na stupu uz propovjedaonicu. Koliko je gost Radin pridonio njezinoj naobrazbi – a bio je u Hercegovu domu 1439. kad je Katarini bilo 15 godina – nemamo podataka, ali je činjenica da je i na dvoru u Bosni i ovdje u Rimu nastupala kao inteligentna žena. Sigurno je i njezin slavi vični  otac uz miraz i ljepotu, svojoj kćeri nastojao dati i naobrazbu, kad ju je odlučio udati u kraljevsku kuću Kotromaniće.

Vjenčanje katolkinje Katarine i obraćenog patarena Stjepana Tomaša obavljeno je također u prisutnosti njezina oca 1446. u kolovozu na Milodražu, između Kiseljaka i Busovače. Tako se napokon njezin otac pomirio s kraljem i položaj se Bosne time dosta popravio. Kao kraljica, Katarina boravi po dvorovima u Bobovcu, Sutisci, Jajcu i drugdje. U omiljenom se Kozogradu nastanila valjda tek nakon što joj je 1461. umro muž, a na prijestolje došao njegov raniji sin Stjepan Tomašević.

U kršćanski skladnom braku kraljica je Katarina imala sina Sigismunda i kćer Katarinu. Inače je duboko pobožna: svojim rukama veze crkveno ruho, npr. u Sutjesci, gdje je seoske žene i djevojke poučavala u ručnom radu. Te njezine jednostavnosti i ljubavi one nikad nisu zaboravile tako da i danas, nakon 500 godina, tugujući za svojom kraljicom, nose crne marame.

Patareni su mnoge crkve sravnili sa zemljom. No sigurno i Katarininom zaslugom kralj Tomaš gradi crkvu npr. u Vranduku, a Katarina od svoga miraza crkvu Presv. Trojstva u Vrilima (danas Otinovcima) na Kupresu koju papa Nikola V. obdaruje oprostima 1447. Ova je Crkva sagrađena točno na temeljima starokršćanske bazilike, a na istim temeljima stoji i današnja župna crkva u Otinovcima.

Vremena su bila teška, a postala su još i teža. Katarina je ostala udovica 1461. Turci nadiru u naše krajeve. Pojedini ih plemići zovu u pomoć proti drugima. Mladi kralj Stjepan Tomašević naivno i samosvjesno – uzdajući se valjda u pomoć Zapada? – otkazuje sultanu ugovoreni danak. Stoga u proljeće 1463. poput bujice navali turska vojska na nespremnu Bosnu. Izdajom pade srce kraljevstva, inače neosvojivi Bobovac, i za njim lako 70-ak drugih gradova. Kralj bježi i konačno se u Ključu na vjeru predaje, ali bude pogubljen. Turska je najezda Katarini ugrabila obadvoje djece, koja su onda prevedena na islam. Iz Kozograda kraljica se povuče u Konjic pa pješke u Ston i odatle brodicom u Dubrovnik. Dubrovčani je prevezu u Ankonu, iz koje ubrzo dođe u Rim, gdje je dočekala i svoju smrt. Starac papa Pio II., želeći osloboditi Bosnu, stiže u Ankonu na čelu križara, ali tu umrije 1464. skršen bolešću i slabim odazivom kršćanskih naroda.

Videći da više nema nade ni da otkupi djecu, a kamoli da se vrati u svoju Bosnu, kraljica Katarina po svome kršćanskom uvjerenju ostavlja svijet i ovdje u Rimu stupa u Treći red sv. Franje. Tako je i umrla 25. listopada 1478. i sahranjena je u ovoj crkvi, ali sada više ne znamo gdje joj točno leži grob. Na nadgrobnom joj spomeniku bijaše napisano bosančicom:

KATARINI KRALJICI BOSANSKOJ
STIPANA HERCEGA OD SVETOGA SABE
S PORODA JELENE IZ KUĆE CARA STIPANA
ROENI, TOMAŠA KRALJA BOSANSKOGA ŽENI
KOLIKO ŽIVI GODINI 54
I PRIMINU U RIMU NA LITA GOSPODNJA
1478. NA 25 DNI OKTOBRA
SPOMINAK NJE PISMOM POSTAVLJEN

Pet dana prije smrti napisala je oporuku kojom – među ostalim – Bosnu ostavlja „vlasti Rimske crkve“, za sprovod i grobnicu u ovoj crkvi 200 zlatnika, istoj crkvi svoj kraljevski plašt od pozlaćenog sukna itd.

Ukratko možemo reći da je: mlada Katarina odrasla u mutnom ambijentu, ali solidno formirana od dobre majke patnice. Tako se pokazala kad je postala kraljicom. Djela milosrđa i ljubavi prema  malom čovjeku, siromasima i izbjeglicama ovdje prosijavaju kroz čitavi njezin život. Posebno se odlikuje krepošću mirotvorstva u stalno nemirnoj Bosni. Živi kao uzorna supruga i majka i nikada ne daje povoda svađama ili sumnjama. Zato je uživala veliki ugled kako u domovini tako i u Rimu posebno kod samog pape. Kraljica-patnica smireno nosi svoj križ herojskom predanošću u volju Božju. S pravom se u franjevačkom Redu štuje kao blažena. A mi ćemo moliti da je Crkva proglasi i svetom.

Za nas je važna pouka:
1. koliko o solidnom majčinskom odgoju ovisi vjerski život i karakternost djece, kao što je majka odgojila Katarinu,
2. koliko snagu čvrsta vjera daje svakom pojedincu i u najtežim neprilikama kakve je imala snage podnijeti i Kraljica Katarina.
3. da konačno ostaje najveća, zapravo sva vrijednost čovjeka u tome koliko je znao i htio poput Katarine – prihvatiti Božju spasiteljski pruženu ruku pomoćnicu za ulazak u Njegov život.

Tako ćemo primiti i poruku izraženu u današnjim i uopće uskrsnim čitanjima da bismo noseći u duši mir Isusa Krista svome životu dali trajno vrijedan sadržaj s plodovima za sretnu našu vječnost.