Kršćanstvo je promijenilo svijet, ali bi ga promijenjenog trebalo moći izvorno obnavljati (XXVII.tj.sub.)
bogati siromasi – život na izvoru uvijek je bogatstvo
Gal 3, 22-29: Ranije smo istaknuli kako Pavao ima potrebu utvrditi razliku starog i novog pristupa Zakonu i istaknuti njegov ulogu nekad i sad. Kršćani iz Židovstva teže prihvaćaju novi Kristov pristup Zakonu za kojega u svemu jest ključ vjere. Kako kršćani posjeduju u sebi Božji Duh, nije potrebna posrednička uloga Zakona, kada Bog govori izravno, i čovjek izravno odgovara riječju i djelom. Zakon je imao ulogu da čuva i pripremi narod za izravnu komunikaciju Boga Oca po Kristu u Duhu Svetom. Sada je osobni čuvar sam Otac koji čuva svoju djecu, kojoj više nije potreban čuvar i skrbnik. Krštenik je baštinik i slobodnjak, i pristup Zakonu je pristup prije Krista, a pristup vjeri je život poslije Krista. Mogli bi to i ovako reći: krštenikov život je jedno stanje prije dolaska Duha Svetoga i drugo stanje poslije dolaska Duha Svetoga. Što se odmah od Duhova vidi na jednim te istim osobama. Krist je zaista Sin Božji i svi koji su „u njemu“ kao udovi njegova tijela također su „sinovi Božji“, a jedno i drugo postaju vjerom. Što bi drugo značilo „u Krista kršteni“ nego predodžbu da smo uronjeni u Krista kao u životni prostor. Tako je Krist sve ljude izjednačio, ne dokidajući razlike prirodnog reda u jedinstvu i dostojanstvu svoga mističnog tijela. Pavao tako izravno govori da smo vjeru primili na krštenju i po njoj rođeni na novi život, život Djece Božje po Kristu Isusu. Nadalje: „Koji god ste se krstili u Kristu, odjenuste se Kristom“. Tako u snazi, ili vatri Duha Božjeg svi ljudi postaju duhovna braća u Kristu, rod Božji, kraljevsko svećenstvo, sveti puk-novi narod Božji.
Lk 11, 27-28: S Isusom je zaista nastupilo novo doba. Nastupile su i mnoge promjene. Često je okružen mnoštvom naroda. Rado je slušan, jer govori kao nitko do tada. Tako današnje evanđelje donosi zgodu u kojoj, dok Isus govori, jedna žena viče: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!“ Isus se rado osvrnuo na njezin povik, riječima: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je.“ Isus, božanskom kratkoćom, postavlja jasnu novu dob u kojoj ide nadgradnja duhovnog srodstva na doba tjelesnog srodstva. Jaka vjera u otkupiteljsku moć Božje riječi, koja je sada u čovjeku, ne izvan njega u obrednim zakonima, ima moć stvarati nove odnose između Boga i čovjeka, i među samim ljudima.