kršćanin i stvoreni svijet 

Gal 2, 1-2. 7-14: Četrnaest godina nakon prvog pohoda, Pavao se opet penje u Jeruzalem. Ranije da vidi Petra a sada zajedno s Barnabom obrezanikom, i Titom poganinom, s namjerom da razloži Evanđelje koje naviješta poganima. Oba su pratioca vrlo ozbiljni Pavlovi suradnici i svjedoci svega što Pavao radi kao apostol naroda. Mudro to Pavao čini, kad usred Jeruzalema dovodi neobrezanika Tita. Niti se je Pavao bojao, niti se Tit bojao doći, a obojica žele posvjedočiti kako spasenje dolazi mimo židovski obrednih Zakona, na čijim načelima je uređena i država. Na taj način žele pokazati da obrezanje propisano Zakonom, a zahtijevaju ga neka „lažna braća“, ne vrijedi ništa, niti po Zakonu spasenje može doći zato ga Pavao uporno odbacuje. Tu se vidjelo da između Petra i Pavla nije bilo razlike u nauku. Obojici je jasno da spasenje dolazi po Kristu Gospodinu, a Mojsijevi propisi nikoga ne obvezuju, jer ne mogu nikoga spasiti. Božja je providnost obrezanima (Židovima) dala jednog apostola, Petra, koji će polako učiniti prelaz, kako ne bi država i zakon došli u krizu i pobunu. Ovakav stav Petra Jakova i Ivana, uz zajedništvo ‘desnice’ daje odriješene ruke Pavlu i njegovim pratiocima da među poganima hrabro nastave svoje djelo. Nitko ne mora postati najprije Židov, da bio kršćanin. Tako će Pavao i reći: nema više Židov, Grk, rob, slobodnjak, svi su ljudi braća u Kristu. Iako je prelaz sa Židovstva na kršćanstvo među samim Židovima bilo osjetljivo pitanje, ipak  među Apostolima postoji čvrsta ‘desnica zajedništva’. Pavao je već prebrodio multikulturalne sredine i njemu je samo važno da ne sablazni Židove kršćane, ni kršćane iz poganstva, tj. drugih naroda. Ta načelna praksa za Petra je u multikulturalnoj sredini još uvijek osjetljivo pitanje. Petar je oprezan, ali će prihvatiti Pavlov pristup židovskim obredima, po kojem su kršćani iz poganstva slobodni od židovskih obrednih propisa. Usklađivanje pastoralne prakse između Petra i Pavla dogodilo se u Antiohiji Sirijskoj. To je grad s pola milijuna stanovnika i u njemu je Petar bio prvi biskup, prije nego li je otišao u Rim. Vrlo je važno da ova dva apostolska prvaka, u tako velikoj kršćanskoj zajednici, nađu jedinstveno načelo djelovanja, što se i dogodilo. Providnost i milost Božja su na djelu. Nastavili su služiti istini, a ne pogodovati ljudima i ostvarili su ‘zajedništvo desnice’.

Lk 11, 1-4: Današnje Evanđelje donosi još jednu od mnogih zgoda na Isusovom PUTU. Učenici žele da ih Učitelj nauči moliti. Nije odbio, nego je rekao: „Kad molite, govorite: ‘Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje…!“ Kroz cijeli Očenaš provlači se sedam prošnji. U molitvi su vidne svagdašnje potrebe i kušnje. U svakodnevnom apostolskom naviještanju Radosne vijesti, a u gornjem Pavlovom tekstu osjeća se potreba svagdanje molitve, kako bi se razriješile i mnoge svagdanje kušnje. U molitvi Očenaša, vidna je nova slika Boga, sada je on „Otac“, ili još prisnije „Abba“- tata. Ali tu je slika i novozavjetnog vjernika, koji doživljava Boga kao Oca svih ljudi, a ne samo onih u Židovstvu. Privatnog Boga nema. Ovakav Isusov stav otvara vrata zajedništva među Apostolima i njihovim učenicima, koji više nisu samo Židovi. Danas nam nije cilj razložiti molitvu Očenaša u detalje, nego uvezati jedinstvenu Božju poruku protkanu u Evanđelju i djelima koje Apostoli čine u ime: Oca, i Sina, i Duha Svetoga.