Neprijatelji su ga napali s nakanom da pokopaju cijelo njegovo djelo (XXVII.tj.pon.)
Gal 1, 6-12: Da bi bolje razumjeli sam početak poslanice Crkvama u Galaciji, moramo znati razlog pisanja ove poslanice. Rimska pokrajina Galacija je središnji dio današnje Turske s glavnim gradom Ancirom (Ankara). To je područje Pavlova apostolskog misonarenja. Galacijske su crkve među prvima koje Pavao osnivao i otišao dalje u druga područja Male Azije i Grčke, Makedonije i Rima. Nakon izvjesnog vremena, u tim kršćanskim zajednicama pojavili su se „lažni proroci i apostoli“, koji su osporavali Pavlovu apostolsku službu. Zato Pavao, odmah na početku poslanice, energičnim riječima očituje svoju uzbuđenost i razlog zašto piše. Neprijatelji su ga napali s nakanom da pokopaju cijelo njegovo djelo. Posljedice bi bile neizmjerne: otpadništvo Galaćana od prave vjere. Pavao ustaje u obranu svoga apostolskog poslanja, a protivnike „judaizante“ razotkrio. To što je njega Krist odabrao poslije uskrsnuća da propovijeda Radosnu vijest a ostale Apostole prije uskrsnuća, ne umanjuje njegovu apostolsku službu. Važno je da je njegova apostolska vlast božanskog podrijetla, jer između njega i Krista nije bilo nikakva posrednika i to apostolstvo nije od ljudi. Treba istaknuti da postoje četiri vrste apostola. Prva je ona koja nije od ljudi ni po čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu(apostoli i proroci). Druga je od Boga, ali po čovjeku (Jošua). Treća vrsta je od čovjeka, ne od Boga (svećenici). Četvrta vrsta su ni od Boga ni od ljudi, ‘lažni apostoli i proroci’. O ovoj četvrtoj grupaciji piše Pavao. Nadalje, za Pavla je Krist Uskrsli Gospodin, tj. Pravi Bog i pravi čovjek. Tko to osporava, neka je proklet. Pavao je, kako i sam odlučno tvrdi, Evanđelje dobio izravno od Boga. Stoga, Milost vam i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista. On je umro za naše grijehe da vi zadobijete milost mira. Ta milošću ste Božjom spašeni, a ne po djelima Zakona, kako lažni apostoli „judaizanti“ govore. To je volja Božja koju Krist izvršava u svojoj misiji. Drugo Evanđelje ne postoji. To znači da druga istina i ne postoji, jer Isus je Istina, Put i Život. Kad bi i neki anđeo s neba sišao i pokušao navijesti neku Istinu, mimo ove, neka je proklet. Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Kristove, ni smrt, ni život, ni anđeli, ni sadašnjost, ni budućnost…Nadasve, stoga, držite čvrstoću svoje vjere, koja je od Boga.
Lk 10, 25-37: Isus je na svom putu u Jeruzalem doživio mnoge lijepe zgode, ali i mnoge kušnje. Jedna je od tih i susret sa zakonoznancem koji ga kuša i pita: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ Isus mu reče: „Što piše u Knjizi Ponovljenog zakona? Pročitaj! Zakonoznanac to zna napamet i kaže: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz sveg srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Pravo si odgovorio, reče mu Isus. „To čini i živjet ćeš!“ Zakon je jasan, on ima snagu opravdanja, kaže zakonoznanac, ali nije lako znati: Tko je moj bližnji? Sad mu Isus stavlja kroz primjer ‘Milosrdnog Samarijanca’ , koji je poganin, a spašava ranjenoga, dok židovski svećenik i levit prođoše, a da ni glavu ne okrenuše prema ranjenom putniku. Za njih je to prljav posao i ne druže se oni sa Samarijancima. Čak ih drže i za neprijatelje. Temeljno je pitanje, ne samo tko je bližnji, nego i tko je ovdje opravdan? Židov koji je vjeran Zakonu ili onaj koji je vjeran vrhovnom zakonu Ljubavi. Jer Isus kaže zakonoznancu. „Idi pa i ti čini tako kao Samarijanac“. Isus razotkriva sav religijski aparat i vršenje bogoštovlja koji je bez ljubavi i bez ljudskosti. Takvim činom suprotstavljaju se Božjoj volji. Ljudima ne samo da ne pomažu, nego na pleća tovare nesnosno breme koje i sami ne mogu nositi. Oni u biti žele spriječiti ozdravljenje čovjeka. A Isus je došao upravo spasiti, ozdraviti i opravdati čovjeka. Puko držanje Zakona neće pomoći i neće ga opravdati pred Gospodinom.