Sadašnjost je gorka svima i ona je ruglo svima, govori Job okrećući se Božjoj mudrosti (XXVI. tj. pet.)
Razgovor s Bogom – otvori me
Job 38, 1.12-21; 40,3-5: Još uvijek su Jobovi prijatelji spremni na raspravu s njim. Elifaz tvrdoglavo dokazuje da je Job u krivu, čak nabraja i njegove grijehe, spotičući Jobu da se Bogu ništa sakriti ne može. Ove teške riječi njegova prijatelja, gase u Jobu žar ljubavi prema bližnjemu, i on kaže: samo kad bih mogao naći Boga i njemu iznijeti svoje jade. Ali Boga se ne može naći i njegovi su putovi neistraživi. Život očito nije lijep, a još manje pravedan. Bog odgađa sud i oni koji gaze bespomoćne izgleda da mu izmiču, jer stalno podmeću kamen i sirotama, za naplatu duga otimaju vola i magarca. Bog je daleko, a zlo pobjeđuje. I dok Job promatra stvoreni svijet, on u njemu nazire tragove Božje dinamične sile. Prijatelji su Jobovi iscrpili svu svoju mudrost, stoga se Job okreće Božjoj mudrosti. Ali kako je dokučiti kad je čitavo bogatstvo svijeta ne može kupiti i kad je svi rudari svijeta ne mogu iskopati. Jedini Bog znade gdje je tražiti. Čovjek postaje mudar poštivanjem Boga i odbacivanjem zla. I dok se prisjeća svojeg zlatnog doba, na oči mu navire gorka sadašnjost koja je ruglo svima. Toliko poštenja i širokogrudnosti, toliko ljubavi prema bližnjemu, toliko straha Božjega da nikada grijehe nije skrivao, a koliko sada patnje. Kako iz nje povući pouku. Zar da ne čuje i ne vidi onaj koji sve vidi i sve čuje, koji je svemoćan i svesilan. Čovjek nije ništa u usporedbi s Božjom moći i svetošću i on ne mari za umišljene ljude, ne očekuj da ti Bog odgovori, završne su poruke njegovih prijatelja. Ali sada upada Bog s pitanjima. A on ima pravo pitati, a ne Job. U nizu Božji pitanja, Jobovo se mišljenje o njegovom stanju smanjuje, a njegovo shvaćanje Bogu produbljuje. Njegova slika Boga bila je za sve vrijeme preuska. Tko je ustvari Job da bi mogao zvati Boga na odgovornost i dovesti u pitanje Božju pravednost? Oštre su riječi dovele Joba u opasnost da sagriješi poput prvog čovjeka Adama. „Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao.“ Shvatio je to Job, zato veli: „Ah Bože, odveć sam malen, rukom svojom začepit ću usta svoja.“
Lk 10, 13-16: Uz mnoge obraćene, Isus na svom PUTU susreće i one koji su tvrde šije, koji se ne žele obratiti. Među takvima su i gradovi: Korozain i Betsaida, osobito Kafarnaum. Baš u njima je Isus puno dobra učinio i puno vremena proveo, ali gle čuda, iz njih ne kreću s Isusom na PUT. Nisu stekli povjerenje i vjeru u Isusa. Velik razlog ima Isus kad kaže: da će poganskim lučkim gradovima Tiru i Sidonu biti na sudu lakše nego li ovim židovskim gradovima koji se do neba uzvisuju. Ne znaju li, da će u podzemlje biti strovaljeni. I bi tako!