Ti si jedinstven – otvori me

Job 19, 21-27: U svojoj gorčini Job gleda Boga kao nepravedna suca. Poput mnogih prije i poslije njega, Job želi da ga barem Bog sasluša, kad ga već prijatelji ne razumiju. Kad je progovorio i treći Jobov prijatelj Sofarov, Job je osjetio žučljivost u njegovim riječima. Kako i ne bi, kad Sofarov govori da se Job ne može smatrati nevinim, Bog s njim čak blago postupa. Job mora okajati svoje grijehe, tada će mu Bog pomoći. Zaista, na takve riječi svaki bi čovjek bio žučljiv, a kamo li ne Job. Prijatelji mu nisu u stanju odgovoriti na njegova pitanja. Jobu je jedino ostalo Bogu se izjadati i pred njega iznijeti svoj slučaj. Iako se Bogu ne postavljaju pitanja, Job ipak kaže:“ Što sam ja to skrivio? Sakri me u crnu zemlju dok sve ovo ne prođe.“ Job je poprilično opet u očaju. Prijatelji ga ne razumiju i misle da je na njemu krivica, stoga mora i otpatiti. Elifaz, privi prijatelj, čak misli da Job svojim riječima izriče hulu na Boga. On potvrđuje njegovu krivnju i Job nema pravo tvrditi da zli prolaze bez kazne. Ovakve riječi od prijatelja, jadna su utjeha za Joba. Lako je govoriti, ali Job pati. Bog ga je već dobro iscrpio patnjom i okrutnošću njegovih bližnjih. On je u teškoj i nepodnošljivoj agoniji, tijelo izmučeno, a um iscrpljen mislima kako mu je Bog sve to mogao učiniti. Ni sada ne može vjerovati da je Bog nepravedan i mora postojati netko tko će ga zagovarati na nebu. Ako se njegov slučaj ne raščisti prije smrti, kakve još ima nade? Ovim i sličnim riječima Job se po ne znam koji put obraća Bogu. Ponovo se javlja njegov prijatelj Bildad i sikće bijesnim riječima na Joba. Tko je on da odbacuje naše savjete. Njega treba zadesiti sudbina zlikovaca. Jobovi prijatelji ovakvim riječima postaju mučitelji Joba. Lažno ga optužuju, a ne nude odgovor na njegova očajna pitanja. Job se zatvara u sebe, potpuno osamljen. Ismijavaju ga oni koje najviše ljubi. Prave sućuti ni otkud. Unatoč svemu, iz Joba, i u najmračnijim trenucima izbija vjera i nada. On je uvjeren da će istina doći na javu. Jednoga dana sam će Bog preuzeti njegov slučaj i riješiti ga i on će sam to doživjeti. Tada će oni koji su ga ozloglašavali, odgovarati pred Bogom.

Lk 10, 1-12: Isus, u jednoj od svojih postaja na putu u Jeruzalem, odabire osim Dvanestorice još drugih 72 učenika i šalje ih u svijet propovijedati Evanđelje. Misija za nove misionare nije lagana. Ona se sastoji od svjedočenja, propovijedanja Kraljevstva Božjeg, liječenja svake tjelesne i duševne boli… Nadalje, Isusove riječi potvrđuju težinu i složenost misije, kad kaže: „Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće.“ Ovim i dodatnim uputama, da putem ne brbljaju bez potrebe sa slučajnim prolaznicima, a kad u koju kuću uđu i ukućani ih lijepo prime, toj kući recite: „Mir vama!“ Vi nosite spasenje i blagoslov toj kući i u takvoj kući možete dalje propovijedati. Ali, ako vas ne prime, zadržite svoj mir, jer njihovo protivljenje ne može zaustaviti dolazak Kraljevstva Božjega, a Bogu prepustite konačni sud.

Druga dvojica imaju svoju priču (XXVI.tj.sr.) – (zbog blagdana „anđela čuvara donosimo slijed knjige o Jobu)

Job 9, 1-12. 14-16: U vrijeme velikih Jobovi nesreća i u stanju teških rana na tijelu i duši, posjećuju ga njegova tri prijatelja. Zapanjeni su: tako ugledan čovjek, a odbačen, da ga ni vlastita žena ne shvaća. Iako je od mnogih odbačen i prezren, trojica prijatelja ostaju odani. Preneraženi onim što se dogodilo, zadivljeno gledaju Joba koji se u takvom stanju i dalje čvrsto uzda u Boga. Još uvijek ima snage držati im Besjedu, o kojoj smo jučer govorili. Na tu Jobovu prvu besjedu, prvi je progovorio Elifaz. Prijatelju, Bog uništava krivce, a ne nevine. Nitko pred njim nije bez krivice i nevolja je neizbježan dio čovjekova puta. Stoga je najbolje obratiti se Bogu i prihvatiti njegove kazne. Iz njegovih riječi vidi se slijed tradicionalne teologije o kojoj razmišlja i Job. Stoga Prijatelju, znam da si često pomagao drugima, moraš biti spreman ispiti vlastitu čašu bola. Iako je Elifaz dosta toga pravo rekao, njegova je procjena u Jobovom slučaju netočna. Dobro mu je Job ogovorio: Prijatelju, mučan je to savjet reći čovjeku, koji je nakraju snaga, da bude strpljiv. Job jedino želi da nestane. Njegovi mu prijatelji nisu uspjeli izraziti pravu sućut kad mu je ona najviše trebala. Job osjeća da nije zaslužio nikakve patnje, stoga se obraća Bogu, izlijevajući svoje srce, koje u teškoj tjelesnoj i duševnoj boli, teži za smrću. Na ove riječi, njegov drugi prijatelj Bildad progovara, vrlo pažljivo, ali odlučno, jer i Jobove riječi bivaju sve oštrije. Nema sumnje prijatelju, kaže Bildad: Bog je pravedan, On nagrađuje dobre i kažnjava zle. Bildadove riječi bile su kao sol na otvorenu ranu. Neće ni njemu Job ostati dužan, nego svom drugom prijatelju, kaže: svjestan sam da moj slučaj nije u skladu s tom pravednošću, jer Bog kažnjava nevina čovjeka ali, tko može od Boga, Stvoritelja tražiti račun? Kako čovjek pred Bogom može imati pravo, dok u isto vrijeme gleda koliko je Bog svesilan u mudrosti i tvorac silnih djela koja se izbrojiti ne mogu? Iz svega rečenog, divno se nazire mudrost Jobova kojom proniče, kako bi čovjek koji umre, a poslije oživi, mogao znati, zašto je to sve tako. Možda zato Job, poželje umrijeti.

Lk 9, 57-62: Današnje Evanđelje donosi izjavu trojice nekih slučajnih prolaznika. Dok Isus sa svojim učenicima grabi Put prema Jeruzalemu, i mnogi kreću na PUT s Isusom, neka trojica imaju svoj pristup Isusovom PUTU. Jedan je od njih odmah i bezuvjetno pristao: „Za tobom ću kamo god ti pošao“ Ali, druga dvojica imaju svoju priču. Odmah rekoše da, ali pod uvjetom. Obadvojici će Isus jasno odgovoriti: „Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije mene dostojan, nije prikladan za Kraljevstvo Božje.“ Drugim riječima, ili jesi na PUTU Božjem, ili nisi! Stoga, ne okreći se sine, nego idi naprijed i vjeruj u brazdu koju oreš. Ako povežemo likove iz Knjige Jobove, vidimo gotovo istu situaciju. Od njih trojice, samo je Job jasno određen i prikladan za ustrajnu i mukotrpnu brazdu koju Bog s njime ore.
Druga dvojica ne.