Odricanje i kušnja – otvori me

 Job 1, 6-22: Knjiga o Jobu, pripada knjigama Staroga zavjeta i grupaciji mudrosnih knjiga. Možemo reći da je ona i remek djelo mudrosne književnosti. Po svome obliku i temi, Knjiga o Jobu je jedinstvena. Iako je Job glavna osoba ove drame i junak drevnog doba, mi ne znamo tko je Job. Znamo samo da je bio Židov. Ne znamo ni koje napisao ovu knjigu, niti kada je ona nastala. Ipak po tematici knjige možemo zaključiti da je Job živio u vrijeme izraelskih praotaca na granici Arabije i Edoma u kraju gdje su mudraci bili na glasu, odakle su i njegova tri prijatelja, o kojima će biti govora kasnije. Prije nego pristupimo uvodnom dijelu knjige moramo istaknuti da tradicija drži Joba za velikog pravednika koji je ostao vjeran Bogu u izvanrednoj kušnji. On što o njemu znamo, bio je bogat i sretan čovjek. Imao je sedam sinova i kćeri. Ali Jobovoj sreći zaprijetila je velika opasnost. Jedan jednostavan i maštovit prizor pokazuje kako su sva stvorenja sazvana da stanu pred Jahvu čiju pozornost privuče Satan. Upravo njega Bog pita: nisi li, hodajući zemljom primijetio Joba, čovjeka pravedna i neporočna koji se kloni svakog zla? Satan je prisiljen odgovoriti potvrdno, ali ipak se ne želi predati, pa dodaje: Job se pravično ponaša jer mu se isplati. Pusti da ga iskušam i vidjet ćeš hoće li ti ostati vjeran. Tako započinju Jobove kušnje. Dok njegova djeca mirno jedu, a stoka pase, nadolaze Sabejci, nomadi iz sjeverne Arabije i opljačkaju stoku. Niže se zatim neprekinuti lanac nesreća. Oganj spali ovce i pastire, silan vjetar obori kuću na Jobovu djecu, Kaldejci oteše deve i pobiše čuvare. Samog Joba zadesi zla prištava bolest i posu njegovo tijelo ranama. Ipak Job nije očajavao, i dalje je imao povjerenja u Jahvu jer njegova je vjera bila nesebična. On ne vjeruje zato što je primio dobročinstva, već samo zato što je Jahve dostojan povjerenja. To pak, što Bog dopušta trpljenje, nije dokaz neprijateljstva, nego stvarnost kojoj značenje ne možemo dokučiti, jer Bog ima mjeru veličine i zna dokle ona stiže.

Lk 9,46-50: Iz današnjeg Evanđelja vidimo, Apostoli imaju krivo mišljenje o ljudskoj veličini. Isusovo je mjerilo različito od njihova, kojem nije cilj vladati, nego služiti. Usluge učinjene malenima i potrebnima jedini su put najvećoj slavi i veličini. Tim je putem išao Isus. Njime moraju ići i Apostoli, jer nije učenik nad učiteljem. Isus ovim riječima razrješuje svađu među njima: Tko je od njih najveći? Drugi je problem za Apostole možda i teži za riješiti: Kako to da netko izvan njihovi redova čini djela koje oni čine? Mnogo je razloga za ovakav njihov stav, od ljubomore i zavisti pa dalje… Ali Isus daje jednostavan odgovor: Tko nije protiv Evanđelja koje Isus naučava, smije zakonito u Isusovo ime činiti i velika djela. Isusova svemoć nije ograničena samo na najuže strukture zajednice Isusovih učenika. Snagu i moć Božju ne možemo ograničiti niti dokučiti.