Propovijed nadbiskupa Vukšića na misi sa sudionicima konferencije o formiranju vjere mladih u digitalnom svijetu

„Digitalni svijet kao nova šansa u odgoju mladih za Isusa“

Sarajevo,  Sri, 18. Ruj. 2024.

Srdačno pozdravljam sve sudionike konferencije na kojoj se ovih dana u Sarajevu raspravlja o važnosti duhovnosti mladih ljudi i njihova odgoja općenito u digitalnom svijetu, što donosi nove velike mogućnosti, prilike i koristi, šanse za napredak, ali također izazove, opasnosti, nepoznanice i rizike. I uz zahvalu što ste za svoju konferenciju izabrali sjedište Vrhbosanske nadbiskupije, ovim Euharistijskim slavljem vrlo rado se pridružujem u zajedničkoj molitvi za našu dragu mladež sa željom da dragi Bog blagoslovi vaš doprinos duhovnom i svakom drugom odgoju i rastu mladih ljudi.

I.

Kršćanstvo je po svojoj definiciji radosna vijest i stoga svoje sljedbenike poziva na optimizam u svakoj situaciji. Isus, koji je Riječ Božja, jest priopćavanje Boga samoga i Božje radosne vijesti, te je sve svoje učenike ovlastio i poslao da svemu svijetu naviještaju Evanđelje (usp. Mk 16,15), jednako kao što je to činio On. Stoga je Crkva svjesna da, u službi naviještanja i svjedočenja, treba koristiti sva prikladna sredstva u službi evangelizacije, odgoja ljudi, moralnoga korektiva i savjesti društva. Stoga, dok se s pravom bavite mogućnostima koja pružaju digitalna sredstva na području evangelizacije, dopustite mi ponoviti nekoliko misli crkvenoga učenja i pastoralnih poruka.

Glede obveze izravnoga propovijedanja Isusova nauka treba često ponavljati da na razini crkvenog učiteljstva Crkva ima pravo i dužnost koristiti medije u službi propovijedanja kršćanskoga nauka. Ovu istinu moramo držati živom i o njoj govoriti, jer još uvijek postoje snage u svijetu koje to ne razumiju, a na nekim stranama ne dopuštaju da bude primijenjena ili je čak zabranjuju. Dapače, ne samo da Crkva ima pravo koristiti sva sredstava društvenih komunikacija, nego je ono „vlastito pravo Crkve“ (kan. 822 § 1: ius proprium Ecclesiae), kojim se crkveni pastiri nastoje služiti u obavljanju svoje zadaće.

Crkva je poslana poruku spasenjaizravnopropovijedati ne samo do na kraj svijeta (usp. Dj 1,8), nego u našem vremenu prvi put, promatrajući sve te antene i odašiljače, ostvarila se doslovce Isusova riječ da će se propovijedati po krovovima (usp. Lk 12, 3) i po svemu svijetu. Ovo pak pravo Crkve može izazvati dosta problema zbog statusa koji neka državna vlast priznaje ili ne priznaje Crkvi. Toga su također ovi krajevi bili svjedoci sve do prije nekoliko desetljeća, kad je Crkva također na tom planu bila vrlo diskriminirana. U nekim dijelovima svijeta i danas je slično ili je to pravo čak zabranjeno. To jest, uopće nije svejedno priznaje li država Crkvi postojanje i autonomiju kao njezino urođeno pravo (ius nativum), te korištenje svih prikladnih sredstava kao njezino vlastito pravo (ius proprium), ili je smatra samo jednom od stvarnosti koje djeluju u društvu, ili je pak smatraju običnom udrugom ustanovljenom na osnovu zajedničkoga mišljenja članova.

Kad je pak riječ o neizravnoj ulozi učiteljstva u korištenju sredstava komunikacija, misli se na gotovo bezgranične mogućnosti, koje ta sredstva nude kao pomoć za širenje zdrave kulture, odgoja mladih i njihova duhovnoga rasta, većega poštivanja ljudske osobe, ljudskih prava, zaštite manjina, civilizacijskoga napretka, zdrave razonode, prestanka milenijske noći siromašnoga svijeta, smanjivanja nepismenosti, gladi i golotinje, robovanja i bolesti, širenja solidarnosti itd.

II.

Moral u sredstvima komunikacija predmet je posebne pastoralne brige cijele Crkve i svakoga kršćanskog vjernika ponaosob, a posebice onih koji izravno djeluju na tom području. Ovo pitanje tiče se i promoviranja i zaštite morala u službi odgoja mladih. To se odnosi ponajprije na sadržaj kojega sredstva komunikacija nude; zatim to su protagonisti od kojih kreće sadržaj ili informacija; i, na kraju, radi se o subjektima kod kojih sadržaj ili informacija završavaju.

Posebna pastoralna skrb Crkve ostvaruje se po djelovanju njezinih ljudi – klerika, redovnika, redovnica ili laika, posvema je svejedno – koji djeluju u svijetu sredstava društvenih komunikacija. Od njih se u tom poslu očekuje ne samo stručnost nego i kredibilitet osobnog života. Ova skrb, osim sadržaja Isusova nauka koji posreduje, bavi se također čovjekovim aktivnim i pasivnim pravom na informaciju, ali također odnosom između „prava umjetnosti“ i uvjeta koji dopuštaju obradu moralnoga zla, zaštitom od manipulacija, profesionalnim moralom djelatnika u tisku, u virtualnom svijetu, na radiju i televiziji, kao i moralnim kvalitetama medijskoga proizvoda, posebice kad se radi o odgoju.

Glede etike općenito i načina ponašanja u sredstvima društvenih komunikacija, s ovoga skupa važno je ponoviti također ono što je prije više godina reklo Papinsko vijeće za sredstva društvenih komunikacija: „Isus je uzor i primjer našeg ophođenja. (…) ‘Zato odložite laž i govorite istinu jedan drugomu, jer udovi smo jedni drugima… Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđujete’ (Ef 4, 25.29)“ (Etica nelle communicazioni sociali, br. 33).

III.

U službi propovijedanja i širenja Isusova nauka, ovisno o okolnostima stvarnim mogućnostima, potrebno je pastoralno prilagođavanje. Ono se odnosi na sveukupnost dušobrižničkoga djelovanja, koje se koristi da se čovječanstvo privede vjeri i milosti, ljuskom i duhovnom usavršavanju te apostolatu naviještanja i svjedočenja.

Velik je izazov u pitanju kako crkvenu komunikaciju, koja je tradicionalno obilježena kulturom duljih govora, prilagoditi današnjoj vizualnoj generaciji naviknutoj na sliku ili na raspršeni i usitnjeni govor novih medija, koji se ponekad mjeri doslovce sekundama. Ništa manji problem sastoji se u pitanju kako naučavanje vječne istine koju propovijeda Crkva, odnosno crkveno učiteljstvo, izvršiti učinkovito u „kulturi mišljenja“, u kojoj se i istina često vidi samo kao jedno od tolikih mišljenja, te kako prenijeti nauk Crkve u društvu gdje se, naspram vječne istine, trenutna vijest ili mišljenje nameću kao vrijednost. A posebno je pak pitanje koliko je uopće moguće da čovjek, a posebice mlada osoba, u globalnom mentalitetu kojega nameće manipulacija, izgradi, zauzme i ostvari osobne odgovorne izbore i prosudbe.

Živimo u vremenu pokušaja stvaranja ateističke civilizacije, koja bi bila prva te vrste u cijeloj dosadašnjoj povijesti ljudskoga roda. Pred tim pokušajima i pred iskrivljenim pluralizmom, koji se vodi idejom brisanja različitosti, tj. nasilnim hegemonizmom svoje ideje, Crkva sa svojim vrednotama, ostane li pasivna, ne samo riskira biti stjerana u dijasporu već i da se nađe u stanju teške izolacije kroz forsiranje stalne društvene kompromitacije Evanđelja.

Za navjestitelja radosne vijesti Evanđelja sve nabrojano jesu nove šanse, izazovi evangelizacije, prilike koje Providnost nudi u naše vrijeme za djelovanje i dokazivanje Isusovih propovjednika i svjedoka. Posebna prilika za novu evangelizaciju i pastoralno djelovanje općenito jesu ideologije, programi i čest način življenja kao da Boga nema, što ih sve više nameće naše vrijeme. Prostor novih šansi je također viđenje stvarnosti i života u eri nametanja imanentnoga, ovo-svjetskoga, kojemu se pridaju skoro neo-poganski atributi „božanstva“. Istina je isto tako da su to su suvremeni „areopazi“ (usp. Dj 17,22-34), ali još više to su šanse za uvjerene, dosljedne i hrabre Isusove apostole i učenike našega vremena. Stoga i vašu konferenciju doživljavam kao doprinos takvu pastoralnom pristupu.