Predsjednik Caritasa BiH mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH uputio je poruku u povodu Nedjelje Caritasa 2022.
Poruku prenosimo u cijelosti:

Poruka za Nedjelju Caritasa 2022. godine „TKO JE MOJ BLIŽNJI?“ (Lk 10,29)

Prema zamisli Biskupske konferencije, još od 1996. godine redovito se u treću nedjelju Došašća u svim našim župnim zajednicama obilježava „Nedjelja Caritasa“. I svake godine do sada bila je to prigoda u kojoj su dobri kršćanski vjernici, svojim darovima i molitvama, iskazivali veliku solidarnost s braćom i sestrama u potrebi. Tu dobrotu iskusili su mnogi gladni, beskućnici, nezaposleni, bolesni, ostavljeni, migranti, starci, hendikepirani i ostali kojima su pomoć ili savjet bili potrebni. Pri tomu, jedino pravilo karitativnoga djelovanja je konkretan čovjek i njegova potreba. To pravilo ravna djelovanjem Caritasa jer kršćanska bratska ljubav uključuje svakoga, bez obzira na njegovu vjersku ili narodnu pripadnost, na njegovo podrijetlo, boju kože, uvjerenje, zvanje ili stupanj obrazovanja. Toj našoj braći i sestrama, koji trpe, djelatnici Caritasa su mogli na različite načine pružati pomoć zahvaljujući upravo dobroti vjernika u našim župama i zahvaljujući plemenitosti njihovih duhovnih pastira, vjeroučitelja, redovnika i redovnica koji s njima surađuju i na to ih potiču. Za sve to velika im hvala i od Boga nagrada.

Prispodoba o milosrdnom Samarijancu

Također, ovo je prigoda kad se javnosti predstave i približe aktivnosti Caritasa Biskupske konferencije te biskupijskih i župnih Caritasa. I, osim što se tada prikupljaju materijalni darovi za potrebite, prilika je ovo također da svećenici u svojim propovijedima i vjeroučitelji u svojim katehezama opetovno podsjete na nevolje i potrebe u kojima žive brojni ljudi i da sve dobre ljude iznova potaknu na još veća i češća djela kršćanske ljubavi.

U skladu s već ustaljenim običajem da se svake godine izabere prigodno geslo koje nadahnjuje cijelo događanje, ove godine „Nedjelja Caritasa“ odvijat će se pod motom: „Tko je moj bližnji?“ (Lk 10,29). To su riječi, kao što je opće poznato, koje su preuzete iz često spominjane Isusove prispodobe o milosrdnom Samarijancu. A budući da je Isus ovu poučnu priču izrekao tako da se nitko ne bi smio smatrati isključenim iz obveze da pomogne čovjeku koji je u potrebi, vrijedi je također u ovoj prigodi cijelu ponoviti.

„Neki zakonoznanac usta i, da ga iskuša, upita Isusa: ‘Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?’ A on mu reče: ‘U Zakonu što piše? Kako čitaš?’ Odgovori mu onaj: ‘Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!’ Reče mu na to Isus: ‘Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.’

Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: ‘A tko je moj bližnji?’ Isus prihvati i reče: ‘Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’ ‘Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?’ On odgovori: ‘Onaj koji mu iskaza milosrđe.’ Nato mu reče Isus: ‘Idi pa i ti čini tako!’” (Lk 10,25-37).

Tumačeći ovu prispodobu, papa Franjo u svom okružnom pismu o bratstvu među svim ljudima i o društvenom prijateljstvu (Fratelli tutti, 3. listopada 2020.) veli da je, pored ranjenog čovjeka koji je bio ostavljen pored puta, prošlo nekoliko različitih osoba i nisu se ni zaustavile, a bile su to osobe koje su obavljale važne službe u društvu. Ipak, nakon prolaska svih tih uglednika, jedan putnik, i to onaj koji zbog svoje samarijanske pripadnosti i nije bio na cijeni u tom društvu, zaustavio se i pomogao ranjenom čovjeku tako što mu je darovao svoju pažnju, vrijeme, imetak i brigu.

Potom nastavlja Papa: „U kome se prepoznaješ? To je pitanje teško, izravno i odlučujuće. Kojemu od ovih sličiš? Moramo prepoznati napast, koja nas okružuje, da se ne zaimamo za druge, posebice za najslabije. Narasli smo u mnogim vidovima ali smo nedovoljno poučeni u praćenju, brizi i podržavanju ugroženih i slabih u našim razvijenim društvima. Naviknuli smo se odvraćati pogled, prolaziti pored, ne zanimati se za situacije dok nas se one ne tiču izravno“ (br. 64).

Svi su pozvani pomagati

Nadahnjujući se na primjeru dobroga Samarijanca, svi su ljudi pozvani pomoći braći i sestrama koji su zapali u bilo koju vrstu bijede. Ujedno je to tekst kojim Isus poziva da se razvije široka odgovornost, u svakom društvu i u cijelom svijetu. On je i poziv da odgovornost za svakoga čovjeka postane osnovno pravilo ljudskoga postojanja i da se svaka ljudska zajednica usmjeri prema izgradnji općega dobra te da, vođena tom svrhom, izgrađuje svoje unutrašnje odnose (usp. br. 66).

Pouka o dobrom Samarijancu sadrži u sebi i poziv na ostvarenje općega bratstva među ljudima. Ta potreba nastaje iz činjenice da se na svom životnom putu susrećemo s ranjenim ljudima kojih je sve više. A prepoznavanje ljudi koji trpe, pružanje pomoći i traženje rješenja za njihove rane treba prožimati sve ekonomske, političke, društvene i religiozne projekte. Osim toga, potrebe ljudi čine da se svakodnevno nalazimo pred izborom da nekome budemo ili dobri „samarijanaci“ ili putnici koji nezainteresirano prolaze pored a, ako malo proširimo vlastiti pogled na svoj ukupan život i na cijeli svijet, svi jesmo ili smo nekada bili kao osobe iz Isusove prispodobe, jer svi imamo nešto od ranjenoga čovjeka, nešto od razbojnika, nešto od onih koji prolaze pored a nešto i od dobroga Samarijanca (usp. br. 69).

Isusov je nauk da treba biti blizu čovjeku u potrebi bez obzira na ostale njegove oznake. U slučaju iz prispodobe Samarijanac je svojim ponašanjem sebe učinio bližnjim ranjenom Židovu i tako nadišao sve povijesne i kulturološke zapreke. A Isusov je zaključak i poruka svakom čovjeku: „Idi pa i ti čini tako!“ (Lk 10,37), što znači da se pred patnjom, kojoj je bilo tko izložen, po strani ostavljaju sve razlike i pomaže se čovjeku koji je ranjen tom patnjom (usp. br. 81).

Najdublja i konačna motivacija kršćana za bratsku ljubav jest Isus sam, koji se poistovjetio sa svakim čovjekom koji trpi. Naime, Isus je kazao: „Ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni“ (Mt 25,35-36). A kad se srcem zauzme takvo stanovište, ono je sposobno poistovjetiti se s drugim bez obzira gdje je rođen ili odakle dolazi, jer prepoznaje Krista u svakom napuštenom ili ugroženom čovjeku (usp. br. 84-85).

Draga braćo i sestre! Karitativno djelovanje, kojemu je kriterij čovjek u potrebi, utjelovljenje je dobroga Samarijanca i duhovno bogoslužje na konkretan način. Pomaže čovjeku i slavi Boga! Stoga, kako kaže sveti Pavao: „Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem. Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima! (Rim 12,10.15). I Bog će vas blagosloviti.

Sarajevo, 14. rujna 2022., na blagdan Uzvišenja svetoga križa.

Mons. Tomo Vukšić, nadbiskup