Uskrsno bdijenje 2022.

Dragi Vjernici!
Vazemno trodnevlje govori koliko je Isus ljubio svoje, koji su na svijetu, i ljubio ih je do kraja (Iv 13,1).
On predaje svoje tijelo i ostavlja svoje tijelo za život ljudske duše.
Učinio je to božanskim toplim odnosom: „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam ljubio i ja vas“. „Ostanite u mojoj ljubavi!“ (Iv 15,9).

A gdje je ljubav i prijateljstvo ondje je i Bog.

Ta božanska snaga okuplja nas sve do danas.

Kao što u životu svakog čovjeka postoji i žalosni dan zvani „žalosni petak“, tako je i Krist imao svoj Veliki petak kojega Crkva slavi kao „dan žalosti“.
U središtu toga dana je Kristov Križ.
To je Križ, kojim je Gospodin Isus, po volji Očevoj, dao svoj život za nas grešnike.
Zato, Njemu, Bogu svom, jedino se klanjaj.
Kroz četrdeset dana mi smo imali poklik: „Klanjamo ti Kriste, jer si svojim svetim Križem svijet otkupio.“ (Obrednik)

Isus na njemu umire za nas. Čudna je ovdje hijerarhija.

Nepravednik griješi, a pravednik trpi kaznu.

Krivac je počinio nedjelo, a nevini stradava.

Bog uzima na sebe što je čovjek pogriješio.

Moja nepravda, a Božja pravednost i ljubav.

Ali to je Božji put po Kristu u Duhu i Ljubavi.
Osudiše ga na sramotnu smrt na križu.
Pilat, zastupnik silne rimske države, izveo je Krista pred židovski narod i predstavio kao njihovog kralja, ali narod ga je odbacio.
Nova zajednica vjernika kojoj će Krist ostaviti svoga Duha ispovijeda: „Ti si sin Boga živoga. Ti si jedini svet. Ti si jedini Gospodin. Ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste, sa Svetim Duhom, u slavi Boga Oca. Amen!“ (vjer.)
To je put Isusov.

 

Put u kojem u tišini i skrovitosti ide danas ususret svojoj slavi.
Prekrasno je to objasnio u slici Pšeničnoga zrna:„Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji! Zaista vam kažem, ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“(Iv 12,24)

Tako se smrt Kristova očitovala kao najveće čudo.

Bog stvara još nešto više od prvog stvaranja.

Stvara Boga-čovjeka i u njemu kraljevstvo otkupljenih.

„O sretne li krivnje, koja zavrijedi takova i tolikog Otkupitelja.“ (Exul.)
Radi našega spasenja sišao je Sin Božji s neba i postao čovjekom.
Zaista, ništa nam ne bi koristilo rođenje da nismo zadobili otkupljenje.
Sve nas to uvodi u otajstvo našega krštenja, našega uskrsnuća s Kristom.

Bog je čudesno stvorio čovjeka i još čudesnije ga obnovio u drugom rođenju po vodi i Duhu Svetom.

Iz bijesnih valova općeg potopa grijeha, koji je svima prijetio propašću, mi smo po krstu primljeni u zaklon Kristove lađe, u Svetu Crkvu.

U svetom krštenju prošli smo kroz Crveno more u kojem čovjek grijeha biva potopljen, a mi smo se spasili krvlju Kristovom.

Mi slijedimo Mojsija Novoga Zavjeta u obećanu zemlju neba.

Bez   Krsta smo kao one suhe kosti koje je vidio Ezekijel.

Njima bijaše upravljena riječ Božja: Evo, ja ću vam dati duh i život i živjet ćete, dat ću vam žile i učiniti da na vama naraste meso i navući ću na vas kožu, i dat ću vam duh, i oživjet ćete i znati, da sam ja Gospodin. I nasta šum, zatim gibanje i kosti pristupiše kostima, svaka svome zglobu. I vidio sam na njima žile i meso, a odozgor se navukla koža…
I duh uđe u njih i oživjeli su i stali na svoje noge.
Ja ću otvoriti vaše grobove, puče moj i odvesti vas u obećanu zemlju.

Krštenje je uskrisenje od smrti na život.

U vodi svetoga krsta obnavljaju se i čiste svi narodi.

U njemu se narav čovjeka vraća u prvotno stanje.

To je bogatstvo svetoga krsta.
U njemu smo spašeni, preporođeni, rođeni na život uskrsnulih, mi smo novi čovjek.
„Veliča duša moja gospodina i klikće duh moj u Bogu, spasenju mojemu.“ (Ev. Hval.)

                                    Župnik