Braćo i sestre, danas je Srce Isusovo, a srce je riječ koja je drugo ime za ljubav.

Svaki zavjet koji je činjen u biblijskim vremenima kao i vremenu postbiblijskom ima svoj razlog i zavjeta i klanjanja.
Tako i ovo naselje ima svoj razlog zavjeta i objekt klanjanja koje vjernici iskazuju Presvetom Srcu Isusovu.
Tu postoji i razlog postojanja svetkovine uopće a to je prvenstveno ljubav koju Krist ima prema nama, u kojoj prepoznajemo i ljudsko tjelesno srce. (daljnji tekst korišten iz propovijedi nadbiskupa Vukšića)
Tako je Isus u svojoj božanskoj i ljudskoj naravi dostojan klanjanja, jer je On kao pravi čovjek, po jednoj zajedničkoj božanskoj osobi Isusa Krista, neodvojivo sjedinjen sa svojim božanstvom.
Nauk je Katoličke Crkve, da postoje dva razloga zbog koji Crkva pridaje ovakvo poklonstvo Srcu Božanskog Otkupitelja.
       „Jedan je onaj koji se odnosi i na druge presvete udove tijela Isusa Krista, a oslanja se na načelo, po kojem znamo da je njegovo srce, kao najplemenitiji dio ljudske naravi sjedinjeno s božanskom osobom Riječi. Zbog toga mu treba iskazivati ono poklonstveno štovanje, kojim Crkva štuje osobu samoga Božjeg sina.
         Drugi koji se na poseban način odnosi na božansko Spasiteljevo Srce, te isto tako na poseban način zahtijeva da mu se pridaje božansko štovanje, proizlazi iz toga što je njegovo Srce, više negoli svi drugi udovi njegova tijela, naravni znak ili simbol njegove beskrajne ljubavi prema ljudskom rodu.“
(Pio XII 1956 g. u svojoj enciklici o pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu.)

Prema nauku istog crkvenog učiteljstva, Isusovo ljudsko Srce, koje je istovremeno Srce utjelovljene Božje Riječi, vrlo rječito objedinjuje njegovu trostruku ljubav, kojom božanski Otkupitelj, u jedinstvu s Duhom Svetim, neprestano ljubi vječnog Oca i sve ljude.
U njemu je naznačena beskrajna božanska ljubav, zajednička svim trima osobama Presvetog Trojstva, koju je objavio upravo Isus Krist, druga osoba tog Trojstva, sama Riječ Božja.
Na drugom mjestu, u Isusovu Srcu častimo simbol one ljubavi koja, izlivena u njegovu dušu po Duhu Svetom i nastanjena u njegovu Presvetom Srcu, obogaćuje Kristovu ljudsku volju i vodi njegovo ljudsko djelovanje.
U Isusovu Srcu častimo također osjetilnu ljubav ljudskog stvorenja, koja je prirodna svakom čovjeku, i koju je Isus također poznavao. Tako je Isusovo Srce jedinstven veliki znak sveukupnoga postojanja i djelovanja Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, jer je tijelo Isusa Krista oblikovano djelovanjem Duha Svetoga u krilu Djevice Marije – tako ispovijeda katolička vjera – imalo najsavršeniju sposobnost osjećanja i razumijevanja, više negoli ijedan drugi ljudski organizam.
Od svega ljudskog što je Isus uzeo onoga časa kad se, kako ispovijedamo u Vjerovanju, „utjelovio po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom“ , njegovo srce zaslužuje naše najveće štovanje.
Na razini simboličkog pozitivnog govora, srce se smatra znakom najplemenitije i najduhovnije stvarnosti po kojoj je čovjek prepoznatljiv. Srce je središte osjećanja i težnja, žarište radosti i žalosti. U njemu se ukrštaju odjeci izvana i unutrašnje strepnje.
Iz njega polazi snaga koja pokreće i traži susret s drugima. U njemu je početak svakog herojstva i inicijative. Srce je riječ koja je drugo ime za ljubav.
Od najstarijih vremena i u mnogim kulturama srce je sinonim za sveukupan svijet emocija, nakana i poticaja.
Isus se nije zadovoljio da nam daruje sebe samo u nekrvnoj žrtvi sakramenta kruha i vina Posljednje večere, već je tomu htio nadodati krvnu žrtvu Križa Golgote, primjer vrhunskog svjedočanstva svoje duboke i beskrajne predanosti i želje da ostane vjeran volji Božjoj i djelu spasenja ljudi.

Učinivši tako, Isus je ispunio vlastite riječi koje kazao svojim učenicima: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“. (Iv 15,13).
Po tom činu Isusove ljubavi na Golgoti objavljena je ljubav samoga Boga, kao što nas poučava Sveto Pismo jer: „Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću.“

U stvari, kad se na takav način promatra – to jest očima vjere i iskustva Ivana evanđeliste – moglo bi se ustvrditi da je naš Gospodin Isus Krist bio pribijen na Križ više unutrašnjim žarom svoje ljubavi negoli brutalnim nasiljem svojih ubojica.
Naime, njegovo stradanje i smrt nisu bili prvenstveno posljedica osude i zlonasilja, nego su mnogo više dar i plod njegova Srca za mene i posljedica njegove ustrajne vjernosti i predanja volji Božjoj iz ljubavi. Jer, kao što je pisao sveti Pavao, „ u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene“. (Gal 2,20).

U Crkvi koja je službenica tijela i krvi Kristove, traje novi narod Božji kao zajednica Novoga Saveza. Taj Savez je sklopljen i rođen iz krvi Isusa Krista, koji je Veliki svećenik novoga Naroda Božjega. Tako je i Crkva, novi izabrani Narod Božji, dar Isusova Srca. Upravo tu vjeru, svaki put kad slavimo svetu Misu, ispovijedamo Isusovim riječima: „Ovo je kalež moje Krvi novoga i vječnoga Saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha“.
         Biblijski tekstovi Novoga zavjeta čak 152 puta spominju srce, naravno s različitim naglascima i porukama. No od njih je svakako najpoznatija Isusova izreka : „Blago čistima srcem: oni će Boga gledati.“ (Mt 5,8).

Čisto srce je molitva i želja Isusovih učenika, a gledati Boga njihova je nada za vječnost i razlog radosti već na ovome svijetu.
Pri tomu su svjesni odgovornosti i poslanja da je Narod Božji Novoga Saveza zajednica krštenika, koji vjeruju u tu Radosnu vijest i navješćuju je.
I na kraju završimo molitvom starozavjetnog pjesnika: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni „(Ps 51)
Te sa svetim Pavlom dodajem Braćo i sestre, „što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost , je li što pohvala – to neka vam je na srcu“ (Fil 4,8).