Šesnaesta nedjelja kroz godinu 2022 – c

Često smo u prilici razgovarati jedni s drugima.
Najčešće pričamo o onome što smo uradili, što radimo ili što namjeravamo uraditi.
Usput se uz kavicu pita: Što ima novoga?
A i odgovori su često šablonirani.
Rijetkost je čuti: „Danas sam mislio na tebe“, ili „Nedostajao si mi“, ili „Bilo bi lijepo da se češće vidimo“, ili „Ja te zaista cijenim i poštujem“.
U današnjem prvom čitanju iz Knjige Postanka, primjećujemo kako se Bog poput putnika svratio kod Abrahama, a da on to nije znao.
Razgovor je tekao ljudski i prijateljski.

Abraham pruža gostoprimstvo gostima i vjeruje gostima čak i ono što je gotovo nemoguće povjerovati.
„Dogodine u ovo doba vratit ću se k tebi i tvoja će žena Sara imati sina.“ (Post 18)
Vjera i povjerenje učvršćuje Savez  između Boga i Abrahama.
Razgovor je tekao spontano, jer su izgovorene riječi, bile riječi osnaženja, naklonosti i ljubavi, poput dobrog kruha.

One su održale Savez.

Abraham postaje blagoslov svome potomstvu i Praotac vjere.

Održao je vjeru u Boga.

U drugom čitanju Sveti Pavao u Poslanici Kološanima govori:
kako želi živjeti samo za Krista.

On je službenik Crkve, on u Kristu trpi za svoju Crkvu.

On poganima objavljuje Otajstva Krista koji ih Spašava.

On priopćuje kako su to izvori kršćanske radosti.

Za Pavla Isus je početak novog obraćenog života.
I on vozi, vozi naprijed.

Kao da želi reći: u životu se ne možeš voziti natraške.
Nemoguće je natraške živjeti a očekivati nadu života.
Čovjek mora naprijed. Iz dana u dan, iz godine u godinu.
I ne smije se čovjek zaustavljati, niti ga itko smije zaustavljati.
Božja Riječ koja se čuje otkriva čovjeka njemu samome i osigurava mu pravu slobodu.
Zbog toga navješćivanje te riječi izaziva protivljenje.
Tako nas Krist poziva da imamo udjela u njegovoj muci i našim iskušenjima daje otkupiteljsku vrijednost.
Istina, postoje mnoga raskrižja na tom putu. Susreću se različiti ljudi i stvari.

Često se susreću ljudi koji su nalik oklopnim vozilima.

A takvi se nikada ne miču s puta.

Ostaju neprilagodljivo na svom kolosijeku. Oni ostavljaju potpis na sebi svojstven način. Oni nisu graditelji života i ljubavi, a očituju se kao gospodari života.

Često ti zatvore put i do živih i do mrtvih.

Ipak, Sveti Pavao poručuje kršćanima: motor  kršćanskog srca ne smije prestati raditi. I Krist je sve to imao na svom životnom Putu.
Čak je nosio i svoj vlastiti Križ na kojem će biti razapet.
A stalno je bio optuživan.

Zanimljiv je razgovor vodio Isus u kući dviju sestara Marte i Marije.
Marta kao prava domaćica želi poslužiti Isusa s najljepšim što ima u svojoj kući.
Marta se žali Isusu: „Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavi posluživati ? Reci joj dakle da mi pomogne.“ Odgovori joj Gospodin: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.“ (Lk 10)
Krist odašilje jasnu poruku:
Riječ Božja mora biti na prvom mjestu za životni cilj.  Jedino ona unosi hranu za naš unutarnji život.
Sada razumijemo i sv. Pavla koji u potpunosti želi nastaviti Kristovo djelo.
A Sv. Luka u svom evanđelju ističe Kristove riječi:  „Blago onima koji riječ Božju zadrže u dobru i plemenitu srcu i donose rod u ustrajnosti.“  (Lk 10)
Braćo i sestre,
Neka ova Kristova poruka bude i naš putokaz života. Jer život divljine nije kršćanski život.

Župnik