Svećenik koji je imao snagu kraljevskog ukaza s pečatom (25.tj.sr.)
Svećenik koji je imao snagu kraljevskog ukaza s pečatom (25.tj.sr.)
**********
Ezr 9, 5-9: U Knjizi koju čitamo, Ezra je opisan kao svećenik Aronove loze i „književnik vješt Mojsijevu Zakonu“. Bio je pravovaljano ovlašten da istraži vjerske uvjete u Jeruzalemu, dodijeli darove za Hram te da postavi suce i poglavare u skladu sa židovskim vjerskim zakonom, ali glavna dužnost bila mu je da ljude pouči Božjim nalozima. Nije bio samo priznati autoritet za vjerska pitanja, nego je njegova djelatnost na tom području imala snagu kraljevskog ukaza. Kad je Ezra stigao u Jeruzalem, jedna od prvih zadaća bila je da propiše stroga pravila protiv mješovitih brakova sa strancima, posebno brakova s pogankama. Ta pravila nije bilo lako provesti, jer mnogi su imali jake obiteljske veze te vrste. Ezra je sazvao skup i u burnu ozračju opomenuo ljude da ostave strankinje i postupaju u s kladu s Božjom zapovijedi. Iako su se isprva opirali, okupljeni su na posljetku javno ispovjedili svoje grijehe. Posljedica toga bila je je to da su se pristali odreći žena strankinja i za tri mjeseca proveden je nepopularni propis. Ovo treba razumjeti kao nužnu potrebu za očuvanje židovskog identiteta, a propis je podržavao i perzijski kralj. Naime svi su grijesi židovskih kraljeva imali korijen u ženidbi strankinjama, jer su one sa sobom donosile svoju vjeru i kulturu. Tako je Ezra postigao etničku i vjersku jedinstvenost. Nakon što su se stvorili uvjeti, Ezra čita ispred Hrama okupljenom narodu Knjigu Ponovljenog zakona, na svetom hebrejskom jeziku. Odjekivale su riječi poziva na vjernost, na ljubav prema Jahvi „svim srcem, svom dušom, svim snagama“i opis strašnih kazna što ih povlači nevjernost. Narod je stoga, ganut već zbog svečanosti takva proglašenja, a u jednom trenutku udario je u plač i plakao dok je slušao riječi Božjeg Zakona. Tada su Ezra i leviti počeli sve ohrabrivati riječima utjehe: „Ovo je dan posvećen Jahvi, Bogu našemu! Ne tugujte, ne plačite! Radost Jahvina vaša je jakost“. Tako je za Židovstvo započinjalo novi život, obilježen štovanjem Zakona i sviješću da su Židovi poseban narod, narod Božji zbijen oko Hrama i Zakona iako politički podložan perzijskom kralju.
***********
Lk 9, 1-6: Upravo nam o tome i govori današnje Evanđelje. Dok Isus predaje učenicima prvu samostalnu „misiju-poslanje“ da krenu u svijet i počnu sami propovijedati Riječ Božju o uspostavi kraljevstva Božjega, Isus, ne samo da im daje vlast i moć, nego i stroge mudre upute. Pa kaže: “Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine…!“ On svoje propovjednike, upravo ovim mudrim uputama, čini drugačijima od ostalih putujući propovjednika. To ne znači da oni nisu imali rezervnu odjeću. Ne, nego kad dođu u jednu kuću i budu primljeni, tu trebaju ostati i odatle dalje po selu i gradu naviještati. Ali, kad misionar odlazi iz te kuće i navečer se ponovo u nju vraća, on sa sobom ne nosi ništa. Isus time zorno predočuje misionarevu ne navezanost na materijalne stvari i dostatnost kruha kojeg će od dobrih ljudi dobiti, jer ga je zaslužio. Ali, to će procijeniti narod kojemu Misionar propovijeda. Dakle, mudro načelo glasi: Nahrani me Gospodine samo kruhom dostatnim.