Njome teče med i mlijeko, ali nedostajalo je vjere i povjerenja u Gospodina (18 tj.sr.)
*************

Br 13, 1-2.25-14,1.26-30.34-35: Izraelci su na domaku Obećane zemlje. Mojsije na Božju preporuku šalje izvidnice u kanaansku zemlju. Izvidnica je sastavljena od dvanaest plemenskih starješina koji su već bili u vijeću naroda. Knjiga brojeva donosi imena svakog pojedinog i njegovo rodovsko porijeklo. Nakon četrdeset dana izvidnica se vratila s izvještajima o zemlji njihovih praotaca, noseći sa sobom i obilje plodova te zemlje. Izvještaj o zemlji u koju će se nastaniti glasi: Njome teče med i mlijeko. No ulazak u Obećanu zelju nije bio moguć bez sukoba s narodima koji su tamo bili nastanjeni. Strah i nemir zbog vojnog pohoda uvukao se gotovo u sve predstavnike, jedino su Kaleb, iz plemena Judina, i Jošua, iz plemena Efraimova, bili mirni i vedri, štoviše, odmah su htjeli započeti osvajački pohod na tu predivnu zemlju, i obojica su bili sigurni da će ih Gospodin štititi. Ostala desetorica bijahu preplašeni i loše su prikazivali zemlju jer ona proždire svoje stanovništvo pa je opasno i nogom tamo kročiti. Nažalost, zajednica izraelskog naroda stane na stranu većine i ne samo da nisu željeli ući u Obećanu zemlju Kanaan već su se kajali što su uopće izašli iz Egipta. U zajednici je nastala pobuna sa željom da se Mojsija i Arona čak ubije, te izabere drugi vođa i vrate se u Egipat. Jošua se na to sablaznio. Uzalud je pokušavao uvjeravati narod, pobuna je bila sve veća. Tada se uplete sam Bog. Reče Mojsiju: „Dokle će me taj narod prezirati? Udarit ću ih pomorom i istrijebiti, a od tebe ću učiniti narod veći i moćniji od njega“. Ali Mojsije nije želio imati drugi narod, pomolio se Gospodinu da mu još jednom oprosti. I Gospodin oprosti. Ali obznani da će putovanje pustinjom trajati još dugo i nitko od onih koji su prezreli Obećanu zemlju neće u nju ući. Nedostajalo je vjere i povjerenja u Gospodina.

********

Mt 15, 21-28: Današnje Evanđelje upravo o tome govori. Isus otvara vrata vjere koja iznutra iz srca dolazi, svim narodima. Izišao je iz svoje domovine u prostore Tira i Sidona. Isto će to i na istom mjestu učiniti Petar. I gle, neka žena iz tih krajeva, viče: „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!“ Dok Kanaanka, poganka, viče, Isus je zašutio. Tek sad se vidi kakve sve barijere u Novom zavjetu moraju biti srušene. Objavljeni Bog i vjera izabranog naroda privilegiji su samo Hebreja. Svi koji nisu u toj vjeri, zakonska je odredba, ne družiti se s poganima koji žive kao psi. No, nije samo tu religiozna barijera, tu je i nacionalna barijera. Odakle god, i kamo god pošao, ne priliči kršiti odredbe. Isus zna za zakon koji postoji. Upravo njega treba srušiti i otvoriti vrata vjere svim narodima. Na scenu stupa velika duhovna obnova. Dok apostoli Isusa upućuju na poziv da joj se smiluje, Isus šalje dvostruku poruku. Prvo, znam za zakon koji kaže da ne priliči uzeti kruh djeci Božjoj i dati ga psićima. I drugo, poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Jer takvog Mesiju Židovi čekaju. Zato Isus otvara vrata vjere za sve narode i stavlja do znanja, gdje su, i kakve su prepreke koje, dragi moji učenici, moraju pasti. Za takve korjenite promjene moramo i mi pasti. Moramo položiti svoj život.