Home Vjera je ozbiljni čin poniznosti i traži žrtvu duha i svega bića (12.tj.sub.)

Vjera je ozbiljni čin poniznosti i traži žrtvu duha i svega bića (12.tj.sub.)

Vjera je ozbiljni čin poniznosti i traži žrtvu duha i svega bića (12.tj.sub.)

Vjera je ozbiljni čin poniznosti i traži žrtvu duha i svega bića (12.tj.sub.)
**********

Post 18, 1-15: Jišmaelovim je rođenjem Abraham gotovo povjerovao da je već riješeno pitanje njegova potomstva. Ali Bog od njega nije tražio vjeru temeljenu na ljudskim mogućnostima: tražio je posvemašnju vjeru, potpuno predanje božanskoj milosti i moći. Zbog toga mu je i dalje govorio o pravom sinu obećanja što će poteći od njega i Sare unatoč svim poteškoćama. Ipak Abraham nije mogao shvatiti kako će se to obistiniti.
Jednog dana, dok je sjedio na ulazu u šator na mjestu zvanom „Hrast Mamre“, približe mu se trojica prolaznika. Prema običajima onoga vremena Abraham ih najljubaznije pogosti: donese vode da operu umorne i prašnjave noge, smjesti ih pod hrast da otpočinu i zamoli Saru da na brzinu priredi pogače. On sam otrča i naredi svome momku da zakolje i zgotovi mlado i debelo tele. Sve im to ponudi sa svježim kiselim mlijekom. Na kraju ručka, dok je Abraham stajao kraj njih, jedan od trojice, onaj koji je među njima izgleda bio najvažniji, iznenada ga zapita: „Gdje ti je žena Sara?“. Abraham odgovori da je Sara, prema njihovom običaju, ostala pod šatorom i priprema sve što je potrebno za goste. Nato će drugi, davši mu neočekivano obećanje: „Vratit ću se k tebi kad isteče vrijeme trudnoće, a tvoja će žena Sara imati sina“. Sara koja je prisluškivala razgovor, na te riječi odašilja smijeh i time navlači oštar prijekog Gospodina: „Zar je Bogu išta nemoguće?“.
Nakon objeda, prolaznici ustanu i daju se na put. Abraham je ljubazno otpratio goste do uzvisine odakle puca pogled na dolinu i gradove Sodomu i Gomoru.
************

Mt 8, 5-17: Isus u propovijedanju novog Božjeg svijeta čini i mnoga znamenja. Razloga je mnogo. Isus želi znamenjima (čudesima) očitovati svoju moć nad prirodom, posebno nad bolešću, nad smrću, te nad zlodusima. Ona otvaraju novo razdoblje pobjede Duha nad vlašću sotone, nad silama zla, grijeha i bolesti. Isus ih nekad čini iz sućuti. Svrha znamenja (čudesa) je učvrstiti vjeru. On nagovješćuje da će njegovo uskrsnuće biti presudno znamenje (svjedočanstvo Božjeg djelovanja). Tu moć dao je Isus apostolima kad ih je poslao da propovijedaju Kraljevstvo Božje. Isus na primjeru Satnikove vjere ističe kakvu vjeru traži. Ona je pouzdanje i predanje i gibanje kojim se čovjek odriče oslanjanja na vlastite misli i snagu da bi se prepustio snazi Onoga u kojega vjeruje. Isus takvu vjeru traži osobito kad čini znamenja, koja nisu toliko djela milosrđa koliko znakovi njegova poslanja i Kraljevstva. On ih ne želi činiti ako ne nađe te vjere koja daje pravi smisao, jer vjera je težak čin poniznosti i traži žrtvu duha i svega bića. Mnogi ga odbijaju pa i sami učenici su spori u vjerovanju, čak i nakon uskrsnuća. I dok gledamo razorenje Judejskog kraljevstva iz koje dinastije treba doći Isus, vidimo uskrsnuće novoga Božjeg Kraljevstva s dolaskom Isusa koji će naše slabosti uzeti i boli naše ponijeti.