Srce Marijino

**************

Iz 61, 9-11: Na spomendan Srca Marijina Crkva pred nas stavlja zanimljiva liturgijska čitanja: odlomak 61. poglavlja proroka Izaije i događaj s dvanaestogodišnjim Isusom u Hramu kojeg donosi evanđelist Luka.
Pogledajmo zašto je takav odabir.
Naime, tematika Izajinog teksta je ‘uskrsnuće’ Jeruzalema. Sam Prorok snažno naviješta poruku koju je od Boga primio kao poruku ‘utjehe’: ponovno će Jeruzalem imati drevnu snagu, a njegovi stanovnici postati narod svećenika ovjenčani slavom Božjom. Kako Bog uvijek daje inicijativu, tako i ovdje on odašilja nakanu uspostave ‘vječnog saveza’, na čemu prorok u ime cijeloga Siona (Jeruzalema) hvalospjevom zahvaljuje.
Radi se dakle o Radosnoj vijesti ‘Evanđelju’ što danas i čujemo od samog dvanaestogodišnjeg Isusa, koji polazeći od ovoga teksta tumači svoje vlastito poslanje. „Zar niste znali….“, pita Isus. Ne samo da je Duh Gospodnji na meni, nego će „…slavno biti Božje sjeme posijano među pucima i potomstvo među narodima. Tko god ih vidi, prepoznat će da su sjeme što ga Bog blagoslovi. Radošću silnom u Bogu se radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja….“

************
Lk 2, 41-51: Kako je svaki odrasli Židov bio dužan, ako je ikako bilo moguće, o Pashi, Pedesetnici i blagdanu Sjenica hodočastiti u jeruzalemski hram, tako su Marija, Isus i Josip krenuli u Jeruzalem. Pobožni roditelji vodili su svoju djecu još i prije da bi ih na to izmalena navikli. Prigodom skupne proslave bilo bi u Jeruzalemu uz 50. 000 tisuća njegovih stanovnika još dvaput toliko hodočasnika. Po svršetku svetkovanja vraćali bi se kući u skupinama. Obično bi pripadnici istoga plemena ili mjesta išli zajedno. Zato je bilo moguće da roditelji budu bez bojazni – bar za neko vrijeme – da će im se dijete izgubiti.
Naime, Pasha je najstarija i najveća židovska svetkovina. Slavila se još u 13. stoljeću pr. Krista kao spomen oslobođenja iz egipatskog ropstva. Proslava je počinjala 14. nisana – prvog mjeseca u godini – uvečer i trajala osam dana.
U takvim okolnostima Isus ostavlja potrebu odlaska s roditeljima, te ukazuje na svoju pravu potrebu, potrebu poslanja. On čak iskazuje čuđenje, zašto se njega traži, i kako to da ne znate da mi je boraviti u kući Oca moga?
Ipak, Marija to gleda kao roditelj i Majka, za koju je On njezino Srce, njezina duša, njezin Život. Stoga i iskazuje snažnu zabrinutost.
Ako spojimo početak poglavlja 61. od proroka Izaije, vidimo da je Prorokov poziv navješćivati radosnu vijest. Tako tekst glasi: „Duh Gospodnji na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena, da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje služnjima; da navijesti godinu milosti Gospodnje i dan odmazde Boga našega; da razveselim ožalošćene na Sionu….“ (Iz 61. 1-3). Kao što vidimo, Dijete, Isus, je u središtu Srca Marijina, ali u Isusovom Srcu je njegovo poslanje vršiti volju Očevu.