Kakav bi za ovo vrijeme trebao biti Isusov učenik (X.tj.sr.)

***********

2 Kor 3,4-11: Pavao je napisao dvije poslanice Korinćanima. Imao je zato razlog. Korint je veliki lučki grad u kojem je raskrižje svih narodnosti i poganskih religija. Staleški gledano, mali je broj višeg staleža, a većina je robova. Stoga su moguća i vrlo česta različita mišljenja i tumačenja svega novoga što je došlo s Pavlom i njegovim suradnicima u taj grad. Jasno, sve što je dobro veselilo je Pavla, a sve što je loše veoma ga je žalostilo. Tako je Pavao imao razloga uvijek iznova utvrđivati ‘Korintsku zajednicu kršćana’. Bilo je tu nekada i ukora, ali i žalosti do suza. Tako, pogledamo li prva poglavlja ove poslanice možemo reći da se u tim poglavljima isprepliće prošlost, sadašnjost i budućnost. Što se tiče prošlosti, Stari zavjet je nadomješten Novim, koji oživljuje. Sadašnjost je puna suprotnosti: s jedne strane, apostol – Kristov poslanik – zadužen je da saopći Kristovu izvanrednu poruku čovječanstvu, a s druge strane, on je podređen svakovrsnoj ljudskoj slabosti, progonstvu i patnjama. Ali budućnost, u svojoj sigurnosti, zasjenjuje sve dosadašnje patnje. Ako usporedimo sve napore pred koje je stavljen učenik, ma kako oni izgledali golemi, i „neizmjerljivu veličinu slave“ koja je pripremljena kršćaninu, za kršćane je izbor jasan. Stoga Pavao gleda s posebnim očima na krizu u Korintu. On nikada ne gubi iz vida što je sve Bog učinio za nas. Bog je po Kristu skinuo svaki prevjes i Evanđelje koje on nosi i propovijeda nije prekriveno nego je u Duhu prisutno u svima onima koji ne žive život na propast nego na uskrsnuće. Pavao ne krije da svaka snaga dolazi od Boga, jer „ljubav nas Kristova obuzima“. Stoga nam je i povjerio službu pomirenja. Pavao je uspio pomiriti različitosti u Korintskoj zajednici.

***************
Mt 5, 17-19: Danas čujemo odlomke Isusove besjede na Gori. Nakon iznesenih načela u „Blaženstvima“, Isus iscrtava kakav bi za ovo novo vrijeme trebao biti njegov učenik. U ovom odlomku svoga govora poručuje kako će ‘Kršćanski zakon’ usavršiti Mojsijev Zakon. Isus ne dolazi nešto u Zakonu dokinuti, niti ga posvetiti kao nedodirljiv, nego mu svojim učenjem i ponašanjem daje novi i konačni oblik, u kojem se konačno u potpunosti ispunja ono čemu je Zakon težio. Od njegove vanjštine ide do njegove unutrašnjosti i srži. Svaki vanjski čin mora imati dobru nakanu. U srcu svakog djela mora biti ljubav. A to je pravilo Pavao, kao njegov dobar učenik, osobito primijenio u Korintskoj zajednici kršćana.